Borbu sa korona virusom i svom ovom frkom nastavljam jednom bitnom odlukom: sutra sabajle odoh da deci donesem psa
Godinama sam se lomio, najviše zbog toga što smatram da pas treba da ima dvorište u kojem može slobodno da trči. A i da budem iskren, pomisao da ću jednog dana ostati bez njega mi je toliko zastrašujuća da sam izbegavao da o tome i razmišljam. Danima sam šuntav i kad na filmu vidim da je nekome umro pas, o realnim objavama poput ove iznad i da ne pričam.
No, shvatio sam da je glupo da deci uskraćujem nešto lepo zbog mojih ličnih hirova. Istraživao sam par dana koja bi to pasmina bila najbolja za našu trenutnu situaciju, i Bostonski terijer se izdvojio kao najbolja opcija.
Dogovorio sam sve za sutra, deca su oduševljena i već su mu smislile ime

A sad, hrabro u nove pobede.
