Moja žena je vozila do prve trudnoće, išla na posao kolima, vozila po gradu, sve normalno. Bila je početnik, imala je samopouzdanje ali je bila dovoljno pametna da ne pretera. Nakon trudnoće je uhvatio neki strah i šest godina nije sela za volan dok se ja nisam izlomio pa je morala. Sada vozi ali ne baš rado. Još uvek joj nedostaje malo samopouzdanja iako već godinama vozi.
Kada smo išli na more, odvezla je 800km u komadu, samo smo stali za gorivo. Nema problem sa menjačem po gradu, kreće na bilo kojoj uzbrdici, može pod ručnom ili na vagu, ne gasi joj se auto, pravovremeno prebacuje u višu brzinu, lepo spušta iz 4 u 3 pa u 2 pred semaforom. Ali zato ne ume da spusti u nižu brzinu na magistrali pred preticanje, ne oseća motor. Uvek pusti gas pri promeni i otpusti kvačilo sa malim gasom, a motor ode sam u obrtaje i auto krene da koči motorom. Ona onda doda jako gas zbog preticanja tako da ceo auto prvo zabode nosom, pa se onda propne kad ona doda gas. Kad god to uradi meni prođe kroz glavu zamajac ali ćutim jer vidim da je svesna greške. Inače, sve vreme priča šta je pogrešila i zašto je nešto uradila, kao da se pravda. To radi i kada ja nisam u kolima, priča deci, drugarici, nebitno ko je sa njom. Zbog toga izgleda nesigurnije neki što jeste, ali u stvari sasvim korektno vozi, dobro i rano opaža, često primeti stvari i pre mene (i kad je vozim), vozi defanzivno ali nije sporać, čak voli da zgazi kada ima uslova (vozi 150-160 na autoputu).
Parkiranje nije problem kada je u rikverc i normalno na ulicu. Unapred ide malo teže ali ume da uradi i to (i meni je teže tako jer su mesta kod mene pravljena za fiću što se tiče širine). Paralelno parkiranje je najveći problem, ali samo zato što je mrzi da vežba. Uvek je u strahu da će neko da joj svira „zato što ne zna kao i svaka žena za volanom“, a silno joj smeta taj stereotip i sama sebi nabije pritisak zbog toga.
Auto pazi više nego ja, izbegava i šahtove/rupe preko kojih ja prelazim, hoće i da ga opere, naučila je i sijalice da menja, vozila kod majstora kada je trebalo (mada sam ja deklamovao majstoru šta da ima da se radi) ali ne voli da sipa gorivo, to prepušta pumpadžiji
Moj zaključak je da je samo bitna praksa. Sve se nauči, samo nekom treba više, nekom manje. Neko farba branike, neko menja kvačila, sve su to žrtve početnika, nebitno da li su početnici žene ili muškarci. Sve je dobro dok strada samo metal i plastika, bitno da ortopedi i hirurzi ne moraju da učestvuju. Razlog zašto ženama možda treba više da nauče je što voze retko dok ne znaju, a ne mogu da nauče kad voze svake prestupne