Ratna tehnika

Razne teme, pitanja, iskustva
Odgovori
Korisnikov avatar
BAJKER
Postovi: 6087
Pridružio se: 13 Jan 2012, 15:34
Garaža: Suzuki SX4 1.5 MTB Cannondale bike
Lokacija: Zemun,Beograd,SRBIJA.

Ratna tehnika

Post od BAJKER » 24 Nov 2012, 11:36

:understand: Ovde stavljajte sve sto moze da bude zanimljivo a vezano za ratnu tehniku kako nase tako i strane vojske.

Otvoricu temu sa visecevnim raketnim bacacima raketa 128mm M63 Plamen pravljen u bivsoj Yu a imamo ga i u naoruzanju vojske Srbije.
Plamen je prvi jugoslovenski višecevni lanser raketa. Razvoj ovog sistema počeo je 1958, a završen je 1963. godine, kada je JNA naručila prototipsku partiju višecevnog bacača raketa M63 Plamen i nultu seriju raketa Plamen-A. Kasnije je razvijena raketa Plamen-B sa novom bojevom glavom i povećanim efektom na cilju, kao i raketa Plamen-S povećanog dometa.
Višecevni bacač raketa M63 Plamen je namenjen za vatrenu podršku jedinica na frontu, izvođenjem snažnih i iznenadnih vatrenih udara po neprijateljskoj živoj sili i neoklopljenim borbenim sredstvima u rejonima prikupljanja, vazdušnog desanta ili na maršu. Može se koristiti i protiv drugih prostornih i neutvrđenih ciljeva velikih razmera kao sto su pozadinske baze, aerodromi, industrijska postrojenja, komandni centri, centri veze, skladišta i sl.
Sistem Plamen ima 32 cevi kalibra 128 mm iz kojih ispaljuje parčadno-razorne i vežbovne rakete na daljne do 8545 m (12500 m - Plamen-S). Efakat rakete na cilju ekvivalentan je efektu artiljerijske granate kalibra 105 mm. Pun rafal od 32 projektila se može ispaliti za 6,4 ili 12,8 ili 19,2 sekunde. Bacač je postavljen na jednoosovinsku prikolicu koju mogu vući vozila sa kukom visine 800 mm. Na vozilu se nosi i rezervno punjenje raketa, tako da borbeni komplet lansera iznosi ukupno 64 projektila. Sistem opslužuje 7 vojnika.
U naoružanju Vojske Srbije i Crne Gore nalazi se i samohodna varijanta sistema označena M63/94 Plamen-S, nastala postavljanjem lansera na platformu kamiona 6x6 TAM-150. U Hrvatskoj su na osnovu Plamena razvijeni raketni bacači RAK-12 i RAK-24.
Višecevni bacač raketa M63 Plamen je masovno korišćen u ratnim sukobima na prostorima bivše SFRJ.
TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE
Kalibar: 128 mm
Broj cevi: 32
Dužina bacača: 3,682 m
Širina bacača: 2,212 m
Visina bacača: 1,26 m
Širina traga točkova: 1,892 m
Dužina cevi: 1,03 m
Klirens: 0,268 m
Masa praznog bacača: 1395 kg
Masa punog bacača: 2134 kg
Dužina rakete: 0,814 m
Maksimalni domet: 8545 m
Vreme leta rakete do maksimalnog dometa: 43,8 s
Horizontalno polje dejstva: +/- 15°
Vertikalno polje dejstva: 0° do 48°
Posluga: 7
Slika


Razvoj jugoslovenskog samohodnog višecevnog lansera raketa M77 Oganj trajao je od 1968. do 1977. godine. Prototip je prvi put javno prikazan na vojnoj paradi 1975. godine, a serijska proizvodnja otpočela je pet godina kasnije.
Višecevni lanser raketa postavljen je na vozilo FAP-2026 BDS/A sa posebno izvedenom platformom. Na zadnjem delu platforme ugrađen je lanser sa 32 cevi kalibra 128 mm, čije pokretanje po pravcu i elevaciji obavljaju elektromotori. Polje djestva po azimutu je 180°, a vreme neophodno za navođenje lansera je manje od 45 sekundi. Sistem za pokretanje po visini obezbeđuje postizanje maksimalne elevacije od 50° za manje od 70 sekundi. Za nivelaciju (dovođenje u horizontalni položaj) lansera koristi se poseban sistem, čiji je opseg rada +/- 6° po uzdužnoj i +/- 10° po poprečnoj osi, a vreme nivelisanja po obe ose je oko 20 sekundi.
Pri gađanju i dopunjavanju lansera, sistem za oslanjanje vozila sa isključuje pomoću četiri stope. Vreme spuštanja stopa do maksimalnog položaja je manje od 18 sekundi.
Na prednjem delu platforme (iza kabine vozila) nalazi se punjač sa 32 rezervne rakete. Punjač obezbeđuje poluautomatsko punjenje lansirnih cevi za nešto više od tri minuta. Vreme potrebno za lansiranje dva punjenja (64 rakete) sa istog vatrenog položaja iznosi 6,5 minuta.
Platforma sa lanserom ima sklopiv sistem za zaštitu od meteoroloških uticaja. Kada je zaštita navučena, vozilo M77 Oganj podseća na običan kamion, što doprinosi maskiranju.
Za gađanje iz višecevnog lansera raketa koriste se trenutno-fugasne rakete M77, a razvijene su i rakete sa kasetnom bojevom glavom sa bombicama kombinovanog dejstva i rakete sa kasetnom bojevom glavom sa protivtenkovskim minama. U bojevu glavu razorne rakete ulivene su 2562 čelične kuglice mase 0,103 kg i 430 kuglica mase 0,443 kg. Dimenzije levka na cilju iznose 2,10 x 0,35 m. Raketni motor radi 1,82 s i za to vreme ubrza raketu do 750 m/s. Maksimalni domet je 21.000 m.
Za samoodbranu od napada iz vazdušnog prostora, Oganj je naoružan protivavionskim mitraljezom kalibra 12,7 mm Browning M2HB ili M87 NSVT, postavljenim na krov kabine vozila. Za odbranu od napada sa zemlje, posada pored ličnog naoružanja na rasplaganju ima i ručni bacač M79 Osa.
Sistem M77 Oganj je sa velikom efikasnošću korišćen u ratnim sukobima na teritoriji bivše SFRJ.
TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE
Kalibar: 128 mm
Broj lansirnih cevi: 32
Borbeni komplet: 64 rakete
Posada: 5
Borbena masa: 22400 kg
Masa praznog vozila: 17300 kg
Dužina vozila u marševskom položaju: 8,4 m
Širina vozila u marševskom položaju: 2,49 m
Visina u marševskom položaju: 3,1 m
Masa rakete: 67,1 kg
Masa bojeve glave: 19,53 kg
Polje dejstva po pravcu (ručno): 185°
Polje dejstva po pravcu (automat. i poluaut.): 180°
Polje dejstva po elevaciji: 0 - 50°
Površina dejstva trenutno fugasne BG: 0,36 ha
Površina dejstva kasetne BG: 1,1 ha
Verovatno skretanje po pravcu na max dometu: oko 170 m
Verovatno skretanje po daljini na max dometu: oko 125 m
Maksimalna brzina kretanja vozila: 80 km/h
Temperaturni ospeg upotrebe: -30 do +40 °C
Slika

Slika

Najsnazniji lanser raketa u naoruzanju vojske Srbije je cetvorocevni lanser raketa M87 Orkan od 262mm i dometom od 50km.
ЛАНСЕР РАКЕТА САМОХОДНИ ЧЕТВОРОЦЕВНИ 262 MM М87 ОРКАН
Мешовити ракетни артиљеријски дивизион, који се налази у саставу мабр, користи лансер ракетни самоходни четвороцевни (ЛРСЧ) М87 оркан са четири цеви постављене на лансирно возило 9П113М2 (камион ЗИЛ 135ЛМ) ракетног система земља-земља 9К52 луна-М.

Изворни пројекат ЛРСЧ М87 био је у конфигурацији са 12 лансирних цеви постављених на теренско возило ФАП 2832 БС/АВ, али током распада бивше Југославије лансери нису дошли до Србије. Интеграција лансирних цеви 262 mm на лансер 9П113М2 била је најједноставније решење, јер су за то била потребна минимална улагања.ЛРСЧ са ракетама са касетном бојном главом (КБГ) користи се за ватрену подршку оперативних састава дејством по значајним површинским циљевима, као што су концентрације људства, тенковских, механизованих и моторизованих јединица, ваздушни и морнарички десанти, командна места и центри везе, ватрени положаји артиљерије и тактичких балистичких ракета, авиони на стајанкама (на отвореном простору), логистичка инфраструктура, витални војни и индустријски објекти и терористичке базе.
Slika
Poslednja izmena od BAJKER u 24 Nov 2012, 11:53, izmenjeno 1 put ukupno.
Slika

Korisnikov avatar
nikaragva
Postovi: 14754
Pridružio se: 13 Jan 2012, 09:03
Garaža: Zafir
Lokacija: Vulinjak

Re: Ratna tehnika

Post od nikaragva » 24 Nov 2012, 11:45

Kupujem sinu one borbene mašine, pa mogu neki tekst da postavim, sken, ako nađem skener.
Do sad imamo vozilo pustinjske lisice Romela Sd.Kfc. 250-1942, T34, kaćušicu i kamion M35A1 :)

Korisnikov avatar
BAJKER
Postovi: 6087
Pridružio se: 13 Jan 2012, 15:34
Garaža: Suzuki SX4 1.5 MTB Cannondale bike
Lokacija: Zemun,Beograd,SRBIJA.

Re: Ratna tehnika

Post od BAJKER » 24 Nov 2012, 12:55

Tenk M-84Slika


Skoro tacno 35 godina od prvomajske parade 1950 god., na kojoj je sa ponosom prikazana nevelika kolona domacih tenkova Tip-A (Kopija T-34), 9 maja 1985 god. odrzana je parada Pobede na kojoj je javnosti prikazan novi domaci tenk M-84. Sve je pocelo dosta ranije, jos sredinom sedamdesetih kada je vojni vrh JNA postao svestan da se pitanje nabavke novog tenka ne moze odlagati u nedogled. Nabavka potrebnog broja T-55 je prakticno zavrsena, a i tako je proslo dvadeset godina od pocetka proizvodnje tog modela, a 35% tenkovskog parka je otpadalo na zastarele T-34, koji su trazili zamenu. Analize su pokazivale da je u narednih deset godina za zamenu dotrajalih T-55 potrebno 1.000 novih tenkova, a u narednih deset jos toliko. Zbog specificnih koncepcijskih i tehnickih osobina nabavka nekog zapadnog modela nije dolazila u obzir, a ipak na Istoku nudjen je samo T-55 (doduse po povoljnim cenama). Bolji model je postojao, T-62, ali koji SSSR nije isporucivao drugim zemljama (Izuzetak je nacinjen u slucaju Egipta). U tom periodu pojavljuje se i T-72, koji je odmah zainteresovao nase strucnjake.U to vreme SSSR nije hteo prihvatiti nikakve razgovore oko tog tenka. Cak i njegove saveznice Poljska i Cehoslovacka su dugo pokusavale da dobiju licencu, sto im je tek 1976. god poslo za rukom. Tek posle intervencije na najvisem nivou, SSSR je primio vecu grupu nasih strucnjaka, kojoj bi bio prikazan T-72. Sturi prikaz tenka obavljen je u vojnoj akademiji Vistrel, 30km od Moskve. Utisci strucnjaka su bili neujednaceni, ali konacni zakljucak bio je da je to najbolji tenk i da se moze na osnovu licence proizvoditi u SFRJ. Radi objedinjavanja svih aktivnosti oko eventualnog domaceg tenkovskog programa formirana je opertivna grupa Kapela. Na osnovu izvestaja strucne grupe i misljenja vojnog saveta i Glavnog vojnotehnickog saveta doneta je odluka da se kupi licenca tenka T-72. U prvom momentu zahtev je odbijen uz obrazlozenje da je rec o slozenom sredstvu i da SFRJ nije u stanju da ga proizvede. SSSR je upucivao na Poljsku i Cehoslovacku za eventualni dogovor oko koprodukcije. Prilikom posete SSSR-u, Tito je isposlovao kod predsednika Breznjeva prodaju licence i pored protivljenja tamosnjeg ministra odbrane. I posle ovog dogovora pokusano je da se Jugoslaviji postave teski uslovi, te je predsednik Tito ponovo intervenisao. Nakon ovoga sledio je neposredni dogovor oko licence. Konacno, licenca je prodata za 39 miliona dolara, sa trajanjem od 10 godina ili 1.000 proizvedenih tenkova. Jugoslovenska strana nije mogla prodavati, modifikovati ili ulaziti u koprodukciju sa drugim zemljama bez odobrenja SSSR-a. Kupovina licence bio je samo jedan od potrebnih koraka, javlja se mnostvo novih problema. Svaka republika je nastojala da prigrabi sto veci procenat ucesca u buducoj proizvodnji tenka, a narocito je bilo neizvesno ko ce biti finalista proizvodnje. Smatralo se da kako-tako uslove ispunjavaju 3 preduzeca: Djura Djakovic (Slavonski Brod), Gosa (Smederevska Palanka) i MIN (Nis). Kraj medjurepublickim nesporazumima u svom je stilu doneo predsednik Tito: "Neka bude kako strucnjaci kazu. A sto se tice finaliste tenka, posto strucnjaci tvrde da sva tri preduzeca imaju priblizno iste uslove, a kako Hrvatska ima najmanji procenat angazovanja na vojnim programima, neka finalista tenka bude u Hrvatskoj, pa da sa tim zavrsimo" Naravno da je posle ovog zakljucka stavljena tacka na podelu poslova oko buduceg tenka. Pre pocetka proizvodnje trebalo je nabaviti mnoge masine i opremu npr. osloni tockovi tenka, su zarad minimalne mase, izradjivani od posebne aluminijumske legure i to visefaznim presovanjem na visokoj temperaturi. Za taj tehnoloski postupak morala se nabaviti presa sile potiska 30.000 tona, sa pratecim presama od 5.000 i 10.000 tona, pecima za zarenje i ostalom opremom. Koliko je rec o slozenom i skupom postupku govori cinjenica da je u to vreme u Evropi postojala jos samo jedna presa slicnih karakteristika. U konkurenciji vise preduzeca ovu tehnologiju je dobio Aluminijumski kombinat iz Podgorice.

Sredinom 1979. god pocela je da pristize licencna dokumentacija, za koju je ubrzo utvrdjeno da nije kompletna i da je rec o konstrukcionoj dokumentaciji, koja nije obuhvatila potpuno i tehnolosku dokumentaciju, te dokumentaciju o masinama i opremi za proizvodnju i ispitivanje. Odredbe licence takodje nisu predvidjale tehnicku pomoc oko uhodavanja proizvodnje niti posetu nasih strucnjaka tamosnjim kapacitetima za proizvodnju tenkova. Za jedan deo uredjaja, koji su ugradjivani sa drugih sistema, kao i za neke tehnologije koje su drzane u tajnosti nije ni isporucena dokumentacija, a davalac licence se obavezao da ce te elemente isporucivati kao gotovu robu. U principu pribavljena licenca je definisala osnovni koncept tenka i konstrukciona resenja skoro svih podsistema. Svu prispelu dokumentaciju trebalo je srediti, prevesti i dodeliti predvidjenim preduzecima, sto je bio ogroman posao, jer se samo konstrukciona dokumentacija za probnu seriju sastojala od oko 120.000 strana A4 formata, a angazovanim preduzecima dostavljeno je 200.000 strana. Prispela licencna dokumenta su skupa tezila oko 20.000kg.
Plan realizacije predvidjao je da se probna partija zavrsi do 1983., nulta serija do kraja 1984., i prva serija u 1985. godini, sto je bio veoma tesan vremenski okvir koji je kasnije u serijskoj proizvodnji doveo do kasnjenja u zavsavanju pojedinih serija tenkova M-84. Prvi prototip dovrsen je aprila 1983. god, i bio je dobrim delom sacinjen od uvoznih komponenti. Ukupno, prototipska partija brojala je 5 primeraka, koji su kasnije rastavljeni i korisceni kao ucila. Prva prava provera domace proizvodnje je nulta serija od 10 primeraka irzdjena tokom 1984. god. U naredne tri godine proizvedeno je 370 tenkova M-84, a od 1988 (Nakon razvoja novog motora i usvajanjem koncepta poboljsane oklopne zastite, naredbom nacelnika Generalstaba od 29.04.1987. god tenk sa tim izmenama nosi oznaku M-84A) pa do pocetka ratnih dejstava 1991. god serijski se proizvodi poboljsana verzija M-84A, (isporuceno za JNA oko 80 primeraka), a napravljeno je i 150 primeraka M-84AB za Kuvajtske oruzane snage.
Dinamika Proizvodnje 1984-1988. god
1984 - 5 kom. 5 kom. probne partije
1985 - 24 kom. 10 kom. nulte serije
14 kom. I serije
1986 - 101 kom. 41 kom. I serije
60 kom. II serije
1987 - 120 kom. 20 kom. II serije
40 kom stok (predvidjeni za Libiju)
60 kom III serije
1988 - 120 kom 20 kom III serije
100 kom. IV serije
Proizvodna cena tenka bila je 700.000 dolara, od toga ucesce rada cini 74%, 18% su materijali i 8% cine uvozne komponente i materijali. Krajem osamdesetih proizvodni kapaciteti su omogucavali 150 vozila godisnje. Ukupni troskovi osvajanja proizvodnje tenka i investicije za osposobljavanje industrijskih kapaciteta vide se is donje tabele:
Troskovi osvajanja proizvodnje tenka M-84 (u mil. dolara)
A. Licenca 39
B. Razvoj u Jugoslaviji:
*obrada licencne dokumentacije 7
*izrada specijalnih alata 121
*izrada probne partije 13
C. Investicije u privredu - procena 2.905
Skupa 3.085

Tenk T-72M odlikovao se nizom dobrih osobina koje su se ogledale u relativno maloj masi od 41t, dobroj oklopnoj zastiti i topu kalibra 125mm. Napravljen je odlicni kompromis izmedju tradicionalno suprostavljenih zahteva: Pokretljivost - oklopna zastita - vatrena moc pri cemu je svakoj osobini dat isti znacaj. Tenk T-72 je Crvena Armija u operativnu upotrebu uvela sredinom sedamdesetih i nosi obelezja tehnickih i tehnoloskih mogucnosti tog perioda. U nekim elementima T-72 pokazuje odredjene nedostatke, za koje je tehnologija osamdesetih imala resenja. Nasi strucnjaci su ugradili novi SUV, poboljsanu verziju motora V-46 novi sistem za gasenje pozara, te niz drugih poboljsana. Neke nedostatke nije bilo moguce otkloniti, a da se ne narusi osnovna koncepcija tenka, tako da je na primer zadrzano smestanje municije u obrtnom transporteru ispod kupole (22 metka), sto je verovatni najveci nedostatak. Osnovna ideja je bila da se na bazi postojeceg resenja tenka T-72 bez narusavanja osnovnih gabarita i takticko-tehnickih karakteristika dobije skoro potpuni novi tenk. Najveca razlika izmedju T-72 i M-84 je u vatrenoj moci. Iako je zadrzan identicni model topa, ugradjen je potpuno novi, domaci sistem za upravljanje vatrom (SUV). Prevazidjen je zahtev da verovatnoca pogadjanja topom u pokretu na daljinama od 1.700 do 2.100m bude 50 procenata, postignuto je 60 procenata.Proces projektovanja podsistema, uredjaja, sklopova i opreme za novi tenk je tekla paralelno sa osvajanjem novih materijala, izradom specijalnih alata, fabrickim i poligonskim ispitivanjem. Za proizvodnju novog tenka osvojena je proizvodnja 150 vrsta novih materijala i bezbroj novih tehnologija, pri cemu je angazovana privreda svih republika bivse SFRJ. Direktno je bilo angazovano 240 fabrika, a posredno jos oko 1.000 radnih organizacija. Tenk je proizvodjen / razvijan u vise verzija: osnovna M-84, poboljsana M84A i izvozna M-84AB, kao i komandne verzije M-84ABK. Sredinom devedesetih u SRJ je razvijena i inzinjerijska verzija M-84AI, a radilo se i na verziji za Kuvajt ABI. Ukupno je iz hala izaslo oko 650 komada u svim verzijama. U najvecem broju je proizvedena osnovna verzija M-84 (370 primeraka od kojih je 350 dodeljeno oklopnim brigadama bivse JNA), a od 1989 god. proizvodi se verzija M-84A, sa jacim motorom od 1.000ks, novim rasporedom bacaca dimnih kutija i pojacanom oklopnom zastitom. Veliko interesovanje za tenk M-84A pokazale su i druge zemlje: Kuvajt, Pakistan, Libija, Egipat, Iran i Svedska. Posle opseznih pustinjskih ispitivanja Kuvajt za svoje oruzane snage narucuje 215 tenkova M-84AB (15 primeraka je trebalo biti u verziji M-84ABK). Do raspada SFRJ isporuceno je oko 150 primeraka. Jedan primerak M-84, sa brojem 21075 je isporucen u SSSR radi testiranja. Kasnije je vracen i isporucen dugi primerak (verovatno verzija M-84A).
Vecina proizvedenih M-84 je odmah isla u oklopne brigade JNA. Pred pocetak rata ovaj tip tenka nalazio se u:
1. okbr. 14. K. - Vrhnika / Slovenija
4.okbr. 10. K. - Jastrebarsko / Hrvatska (samo 1 bataljon)
211.okbr. 21. K. - Nis
252.okbr. 37. K. -Kraljevo - Popunjena tenkovima M-84 iz prve serije
329.okbr. 5. K. - Banja Luka - BiH - popunjena sa T-72M i M-84
51.mbr - Pancevo ? 24.K
243.okbr - Skoplje ? 41.K
Posle raspada SFRJ tenk M-84 i M-84A je ostao u naoruzanju svih novih drzava. Slovenija je zadrzala 54 primeraka, (koji ce u narednom periodu biti izbaceni iz naoruzanja) Hrvatska je jedno vreme tokom 1991. god koristila i 15 primeraka M-84AB, koji su kasnije isporuceni Kuvajtu, a u fabrici "Djuro Djakovic" kompletiran je jos jedan broj. Vojska Republike Srpske Krajine je imala 31 primerak, a Vojska Republike Srpske je imala veci broj u 101. Oklopnoj brigadi (bivsa 329. sa delom tenkova 1 oklopne iz Slovenije). U danasnje vreme po nekim podacima Armija BiH, nakon zdruzivanja ima 89 tenkova M-84.. Vojska Jugoslavije u svom posedu imala je 239 M-84 i M-84A. Glavnina je bila rasporedjena u 211. i 252. Oklopnoj brigadi (Nis i Kraljevo). Od tih tenkova tokom preformiranja Vojske Srbije formirana su 4 tenkovska bataljona (15, 26, 36 i 46tb) sa ukupno 212 tenkova. Tenk M-84 angazovan je jos prvih ratnih dana u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, Bosni. Tenk se pokazao dobro, sem najveceg nedostatka koji se ogledao u smestaju municije ispod kupole ili bolje receno zastite te municije. Prilikom nailaska tenka na minu ili pri proboju oklopa nekim drugim PO sredstvom skoro redovno je dolazilo do samoopaljivanja municije, sto je rezultiralo "otkidanjem" kupole iz lezista i pogibijom kompletne posade. Veliki problem su bile i lose obucene posade. Poznati su primeri kada je usled neredovnog ciscenja cevi topa granati bilo potrebno samo nekoliko milisekunde vise da izadje iz cevi sto je prouzrokovalo trajnu deformaciju cevi te se ona usled toga zaglavljivala u kolevci topa. Naprimer drugom prilikom doslo je do eksplozije granate u lezistu, sto je dovelo do otkidanja cevi topa koji je zavrsio 30m dalje, a kolevka sa zadnjakom je zavrsila u zadnjem delu kupole, a srecom posada je prosla samo sa laksim povredama, dok je kupola morala biti otpisana. U Bosni nedostatak je predstavljla i relativno mala elevacija cevi, zbog pretezno brdsko - planinskog terena.Neadekvatna upotreba tenkova, cesto protiv svih pravila dovodila je do velikih gubitaka, narocito u urbanim sredinama. Ipak najveci procenat tenkova izbacenih iz stroja je popravljen. Uglavnom se smatra da je brojka od oko 40 unistenih tenkova M-84, na svim ratistima, realna.

Evolucija tenka M-84 nakon SFRJ



Oreol slave stekao je u operaciji Pustinjska Oluja (Desert Storm), na strani anti - iracke koalicije, tokom rata 1991 god. Pre irackog napada je isporuceno 6 tenkova M-84AB, koji su rasporedjeni u tenkovskoj skoli u Dzahri. Ove tenkove su zaplenile Iracke snage. U toku priprema za operaciju"Pustinjska Oluja", Kuvajtu je isporucen 71 tenk, a kasnije u aprilu 1991. god. jos 33, a bilo je i isporuka tokom 1992. god. U kopnenom delu opercije ucestvovao je 71 tenk M-84AB, a dva su ostecena: jedan od PT mine, a drugi iz raketnog bacaca. Oba su brzo popravljena.Paznju u svetskim medijima je izazvao posle pustinjske trke sa Abramsom M1A1, na stazi od 70 milja (102km), gde je M-84AB bio pobednik. Americki tenk M1A1, nije ni dovrsio trku usled kvara na instalaciji za gorivo. Na zajednickim vezbama M-84 je redovno imao bolje rezultate u gadjanju. Kuvajtski vojnici obozavaju ovaj tenk i nazivaju ga - Decko. Zarad eventualne modernizacije ovih tenkova, kompanija Yugoimport je u saradnji sa drugim kompanijama i institutima razvila i verziju M-84AB1, gde je stari M-84AB priblizno doveden na nivo tenkova T-90. Ratna "karijera" tenka M-84 nastavljena je i na Kosovu 1998/99 godine. U sukobima sa OVK, mahom su angazovani stariji T-55, a resursi boljeg M-84 su cuvani za odbijanje eventualne kopnene intervencije NATO pakta. Poslednja ratna akcija tenka M-84 vidjena je u Kopnenoj Zoni bezbednosti, pri razbijanju teroristickih snaga u mestu Oraovica na jugu Srbije.

M-84 u ratu, na prednjem delu su prazne municijske kutije zbog dodatne zastite. Prednji blatobrani su osteceni usled nagomolavanja blata i granja, sto je bila redovna pojava pri terenskoj voznji. Kasnije su posade obicno same demontirale blatobrane

Poslednja ratna akcija tenkova M-84, Oraovica, jug Srbije maj 2001 god.
Osnovna razlika izmedju modela tenkova T-72, M-84, M-84A i M84AB pored tehnologije izrade i opreme je i u SUV-u i snazi motora (Razvijene i proizvodjene su verzije: M-84, M-84A, M-84AB - ver. za Kuvajt, M-84ABK -komandna verzija za Kuvajt, koja je imala dodatnu radio stanicu za komandira i agregat za napajanje iste kad tenk ne radi. Agregat se nalazi pored vozaca, a isporuceni primerci tenkova su bili u dve verzije po pitanju polozaja komandirske radio stanice, M-84ABN -sa Nemackim navigacijskim sistemom "Teldix", koji je podatke o predjenom putu uzimao sa desnog lenjivca, ali se ovaj sistem pokazao losim, M-84ABI -inz. verzija za izvoz). Spoljne vidljive razlike na osnovu kojih se mogu identifikovati dve varijante medjusobno, su po rasporedu bacaca dimnih kutija (T-72 , M-84 i M-84AB pet sa desne strane i sedam na levoj strani, a kod M-84A po sest i levo i desno), meteoroloskom senzoru (koji imaju M-84/A/AB), nisanskoj spravi DNNS-2 (veca je kod naseg modela) i dodatnoj opremi i kamuflaznoj semi bojenja - boji peska (M-84AB). Pored ovoga postoji i podvarijanta modela M-84, koja ima drugaciji nosac meteo senzora, rec je o prvih 55 proizvedenih primeraka, koji imaju dvoosni meteo-senzor A20XMBL (Svajcarska firma "Geotec"), sa mogucnoscu merenja ceonog i bocnog vetra do vrednosti 40m/s, a nosac senzora je na preklapanje. Ostale serije imaju meteo-senzor A10XMB (takodje iz iste firme, a kasnije je zapoceta vlastita proizvodnja), sa mogucnoscu merenja samo bocnog vetra do vrednosti od 25m/s. Nosac senzora je teleskopski, uvlaceci. Ovaj senzor je zasticen gumenom kapicom, koja poveca vazdusni pritisak na senzor pritiska, sto dovodi do cestih kvarova.

T-72M M-84 M-84A M-84AB
bacaci dimnih kutija: 5 desno + 7 levo; manja nisanska sprava, u JNA i VSiCG, oznacavani brojevima 206xx - 209xx bacaci dimnih kutija: 5 desno + 7 levo; meteo senzor na kupoli, novi SUV, veca nisanska sprava, (prvih 55 primeraka sa meteo-senzorom A20XMBL i 2 IC fara sa pasivnim spravama za osmatranje i nisanjenje I generacije, kasniji primerci sa uvlacecim meteo senzorom i bez IC farova, sa nisansko-osmatrackim spravama II generacije), oznacavani brojevima 21050(?) do 214xx, bez dodatnog oklopa, 4 horizontalna "rebra" ispred vozacevog periskopa bacaci dimnih kutija: 6 levo + 6 desno; motor 735kW, meteo-senzor A10XMB, dodatni oklop kupole, dodatni oklop na telu tenka prepoznatljiv po dva "rebra" ispred vozacevog periskopa, oznacavani brojevima 214xx-21490 bacaci dimnih kutija: 5 desno + 7 levo; pustinjska sema bojenja, radio stanica RUT-1 je zamenjena 2 radio stanice Racal Dana, tip Tigar, prosiren je temperaturni opseg balistike, polozaj fara (bez IC filtera) je kao kod T-72, nisanska sprava je nesto drugacija, natpisi su na arapskom, 2 antene u zadnjem delu kupole, dodatna oprema za pustinju i neke manje izmene koje je zahtevao Kuvajt
Spoljnje razlike izmedju razlicitih varijanti M-84
Takticko - tehnicke karakteristike

Osnovno orudje tenka M-84 (i ostalih verzija, sem ako se to posebno ne naglasi) je top 2A46, kalibra 125mm, duzine 50 kalibara, odnosno 6.250mm. Ovaj top u kombinaciji sa domacim SUV-om omogucava verovatnocu pogadjanja od 60 procenata prvim projektilom, za cilj visine 2m na daljini do 2.100m, a za cilj visine 2,5m (prosecna visina zapadnih tenkova) na daljini do 2.500m. Cev je zasticena termo-izolacionom oblogom sa odvodnikom barutnih gasova na sredini cevi. Automat za punjenje topa, smesten je ispod kupole na podu (ovo resenje je osetljivo na PO nagazne mine). To je obrtni transporter, brzine okretanja 70 stepeni u sekundi i prima 22 metka, najcesca kombinacija je 10 trenutno-fugasnih, 8 potkalibarno-pancirnih i 4 kumulativna ali moguce je i drugacije zavisno od potrebe. Ostatak borbenog kompleta od 20 metaka rasporedjen je u borbenom i upravnom odeljenju. Automat za punjenje topa omogucava brzinu paljbe od 8 metaka u minuti. Nakon opaljenja automat sam izbacuje polusagorljivu cauru kroz otvor na kupoli. Broj i vrsta metaka registruje se u programatoru prilikom popune tenka.

Vatrenu moc cini i efikasna municija.Koriste se dve vrste potkalibarnih projektila: BM9 i BM12 (kod nas sa oznakom M-88), trenutno-fugasni projektil OF-19 (nasa oznaka M86P1) i kumulativno-obelezavajuci ZBK14M (nasa oznaka KOP M88). Iskustva iz borbene upotrebe su potvrdila da potkalibarni projektil efikasno probija oklop ekvivalenta debljine homogenog celika od 350mm na 2.000m. U razvoju je bio domaci potkalibarni projektil od teskog metala, koji bi znatno uvecao probojnu moc, mada su ovakvi projektili zbog velikog odnosa duzine i precnika osetljivi na promenu gustine oklopa, te su podlozni lomljenju. Potkalibarni projektil BM12 je mase 5,67kg (kompletan metak je 19,5kg) i sadrzi penetrator precnika od 44mm, duzine od 545mm (kod BM-9 519mm) i tezine jezgra od 3.617kg. Pocetna brzina na ustima cevi je 1.800m/s, sto verovatno nije nadmaseno do danasnjih dana. Rasturanje na 2.000 iznosi samo 54cm.
Kumulativno-obelezavajuci projektil 3BK14M, ima mogucnost proboja homogenog celicnog oklopa od 475mm (500-550mm) na daljinama do 4.000m. Pocetna brzina ovog projektila je 900m/s, a masa kompletnog metka 19kg.Medjutim primena savremenih oklopa , kombinovanih sa aktivno-reaktivnim oklopom daje prednost oklopu u odnosu na kumulativne projektile. U planu je bio razvoj novog kumulativnog projektila za tenk M-84, koji bi imao tandem-kumulativnu bojevu glavu.
Trenutno-fugasni projektil OF-19 je namenjen unistavanju zive sile i utvrdjenih tacaka , ali u krajnjoj nuzdi i za za dejstvo po drugim tenkovima, po principu Hopkinsovog efekta. U pitanju je metak ukupne mase 32kg, od cega na projektil otpada 19kg, eksplozivno punjenje 3.418kg i barutno punjenje 5.885kg.
Od pomocnog naoruzanja M-84 raspolaze sa spregnutim mitraljezom 7,62mm(M-86), koji efikasno dejstvuje do daljina od 800m (600m za pojedinacne ciljeve), sa prakticnom brzinom paljbe od 250 metaka u minuti. Borbeni komplet od 2.000 metaka cine pet vrste metaka sa: Obicnim, lakim, teskim, obelezavajucim i pancirno-zapaljivim zrnom. Na kupoli je montiran PAM NSV (M-87), kalibra 12,7mm. Efikasni domet za ciljeve u vazduhu je 1.500m, a za kopnene do 2.000m i lakooklopljene do 800m. Prakticna brzina paljbe je 150 metaka/min, a borbeni komplet 5 redenika sa po 60 metaka. Vertikalno polje dejstva je -5 do +75 stepeni.
Sistem za upravljanje vatrom (SUV), je modularnog tipa, automatski sa stabilizacijom u obe ravni, elektrohidraulicki, integrisan sa balistickim racunarom i laserskim daljinomerom, dnevno-nocnom nisanskom spravom i automatskim punjacem topa. Moguca su tri rezima rada: Rucni (gadjanje nepokretnih ciljeva iz mesta), polustabilisani (gadjanje pokretnih i nepokretnih ciljeva iz mesta) i stabilisani (gadjanje pokretnih i nepokretnih ciljeva iz pokreta). Sistem je spreman za rad 0,5-2min po ukljucenju, na temperaturama -40 do +50 stepena. SUV obezbedjuje tacnost stabilizacije 0,2 po visini i 0,25 hiljaditih po pravcu, sto prakticno znaci da rasturanje pogodaka na 1.000m ne prelazi povrsinu papira A4 formata. Automatski se mere i unose podaci, obradjuju u racunaru i zauzimaju se elementi za: daljinu, ugao nagiba ramena cevi, sistem upravljanja i stabilizacije, brzinu vetra, spoljnu temperaturu, atmosferski pritisak i temperaturu barutnog punjenja. Rucno se unose podaci o tipu municije i korekcija pocetne brzine, a rucno moze se unositi i temperatura baruta. T-72 nije imao integrisani SUV, vec je on bio sacinjen iz odvojenih uredjaja, na osnovu kojih je nisandzija rucno unosio dobijene parametre u mehanicki racunar. Inace SUV za tenk M-84 izvorno je ,u saradnji sa jednom stranom firmom, razvijan za tenk T-55 i trenutku kupovine licence nalazio se u fazi prototipa. Proizvodnju su obezbedjivala preduzeca: Rudi Cajevac- racunar i finalista sistema, Zrak - dnevno - nocnu nisansku spravu, Teleoptik - instrumente i ziroskope, Iskra - laserski daljinomer, Ei Nis - elektronske komponente i Prva Petoletka - hidrauliku.
SUV tenka M-84 obezbedjuje:
Stabilizaciju topa i spregnutog mitraljeza u zadatom polozaju pri kretanju tenka
Navodjenje topa i spregnutog mitraljeza u vertikalnoj i horizontalnoj ravni sa kontinalnom promenom brzine navodjenja
Izbor prioretnih ciljeva od stane komandira nisandziji
Osmatranje danju i nocu pomocu nisanske sprave DNNS-2
Mogucnost da jedini nisandzija kontrolise nisansku liniju na koju ne utice ni pokretanje topa ni tela tenka
Merenje daljine do cilja i utvrdjivanje meteoroloskih podataka
Unosenje podataka za gadjanje automatski ili rucno radi izracunavanja balistike i preticanja
Prinudno okretanje kupole od strane vozaca u slucaju opasnosti, u situacijama kada cev blokira izlazni otvor vozaca
SUV se sastoji od:
Upravljackog dela -DNNS-2, komandni blok( KBN), racunar sa komandnom tablom (racunar ima 2 mikroprocesora Motorola MC6802), meteoroloski senzor, ziro blok, pojacivacka kutija, kutija K-1, davaca brzine po pravcu
Izvrsnog dela za navodjenje-po vertikali uredjaj za navodjenje PP-28, hidropojacivac sa pumpom i elektromotorom, izvrsni cilindar, po horizontali pumpa sa elektromotorom, hidromotor, kutija K-2, blok relej KP-1.
Osnovno modul SUV-a je dnevno-nocna nisanska sprava DNNS-2, koja ima dnevni kanal, laserski prijemno-predajni kanal i nocni kanal sa pasivnim pojacivacem svetlosti. Ova sprava je ugradjena levo na krovu kupole ispred poklopca ulaza nisandzije. Meri daljine od 200-9995m (laserskim meracem). Uvecava u dnevnom kanalu 7x i 3x, a u nocnom 8,5x. Ukoliko nedostaje prirodnih izvora svetlosti koristi se IC reflektor L2AG (samo kod tenkova prve serije iz 1985. god). Nisanska sprava je opremljena grejacima objektiva i okulara, kao i hidropneumatskim uredjajem za ciscenje snega i blata sa zastitnog stakla. Racunar izracunava daljine za gadjanje projektilom OF-19 od 200-9.400m, ( u slucaju da je korigovani tablicni ugao veci od 80 hiljaditih, nisanska sprava prelazi u rezim za posredno gadjanje, tj. za daljine vece od 5.500m), a za potkalibarne i kumulativne od 200 do 4.000m, za spregnuti mitraljez od 200-1.500m, zatim promenu pocetne brzine projektila (+,- 50m/s), bocni nagib tenka do 15 stepeni, brzinu vetra od +,- 40m/s, vazdusni pritisak od 600 do 1135 milibara i temperaturu vazduha od -35 do +50 stepeni.
Komandir tenka ima binokularni dnevno-nocni periskop (DNKS-2), sa pojacivacem slike. Kruzno osmatranje je 360, a vertikalno -8 do +12 stepeni. Ovom spravom komandir pokazuje ciljeve nisandziji, obavlja korekturu vatre i odredjuje priblizne daljine do cilja, a moze preuzeti komande od nisandzije. Levo i desno su smestena dva periskopa TNP-160, a u poklopcu turele jos dva prizmaticna periskopa TNPA-65, za bocno osmatranje. Na krovu kupole je i nisandzijin periskop TNP-165A.
Vozac ima periskop TNPO-168V i dva periskopa u poklopcu za bocno osmatranje. Za nocnu voznju se koristi periskop PPV-3 sa pojacivacem svetlosti, a za tamnu noc (bez meseceve ili zvezdane svetlosti) koristi se IC far FG-125S.

M-84 sa ceone strane
Tenk pokrece cetvorotaktni, 12-cilindricni, turbo, visegorivni dizel motor V-46-6, snage 573kW (735Kw u M-84A). Motor je u V rasporedu, poprecno postavljen mase 1.080kg sa 2 turbokompresora (kod M-84A). Osnovne karakteristike motora V-46 su; radna zapremina 38,8dm³, sa niskom specificnom snagom od 14kW/1dm³, specificnom masom od 1,6kg/kW i relativno niske pritiske sagorevanja 93-105 bar-a, ali sa visokim temperaturama izduvnih gasova od 660 do 690 stepena. Ovako niski pritisci sagorevanja omogucili su male dimenzije opterecenih delova motora i primenu lakih legura. Tako je dobijen lagan motor, ali na stetu ekonomicnosti, sa vecom potrosnjom, razvucenim sagorevanjem i vecim termickim opterecenjem. Buduci da licencni motor nije obezbedjivao dovoljnu pokretljivost i da je mogao biti ometajuci faktor kod izvoza tenkova doneta je odluka o razvoju motora vece snage. Analize su pokazivale da se ugradnjom mehanicki pogonjenih kompresora snaga nece povecati i jedino resenje je vidjeno u turbokompresoru koji bi omogucio 10% vise snage, a daljih 20% dobilo bi se povecanjem kolicine ubrizganog goriva. Moralo se voditi racuna da pritisak sagorevanja ne bude uvecan za vise od 10-20% i temperatura izduvnih gasova od 5-6%. Dodatni prostor u skucenom motornom odeljenju obezbedjen je podelom filtera vazduha, tako da je grubi precistac izdvojen iz tog prostora. Potpuno je promenjen sistem ubrizgavanja i sagorevanja, te sistem podmazivanja. Posle ispitivanja tri modifikovana motora sa serijskih M-84, pri cemu je jedan motor laboratorijski ispitivan u trajanju od 500 sati, objavljeno da je razvijen tenkovski motor snage 1.000ks (735kW) . Odluceno je da se ovaj motor u gradjuje u M-84A tek nakon dodatnih ispitivanja. Testiranje je obavljano uporedo sa originalnim tenkom T-72, tako da je sa M-84 predjeno 4.000, a sa T-72 3.000km (tj. onoliko koliko su im trajali hodni delovi). Prilikom voznji u terenskim uslovima sa prosecnom temperaturom od 30 stepeni utvrdjeno je da je proscna temperatura ulja i tecnosti za hladjenje za 10 stepena visa kod tenka T-72, a u istim uslovima nas tenk se kretao 30% vecom prosecnom brzinom, mnogo manjom bukom i uz vecu trajnost hodnog sistema. Zajedno sa pomocnim uredjajima zauzima 2,83 m3 ili 24 procenata oklopljene zapremine, sto je daleko manje u odnosu na zapadna resenja. Na primer kod americkog tenka Abrams M1A1 je taj odnos 40-44 procenata korisnog oklopljenog prostora. Ove perfrmanse omugucavaju brzinu i do 70km/h na dobrom putu. Potrosnja goriva krece se 260-450l u zavisnosti od uslova voznje. Uredjaji za preciscavanje vazduha su se pokazali kao vrlo efikasni cak i u pustinjskim uslovima za razliku od Abramsa koji je u tom segmentu imao dosta problema. Motor je visegorivni pa moze sagorevati prekticno bilo koje motorno gorivo: D-1, D-2 (dizel), MB67 ("obican" benzin), mlazna goriva kao i mesavine navedenih, sto je idelano za ratne uslove. Za lako startovanje motora tenk je opremljen uredjajem za zagrevanje motora kojim se zagreva tecnost za hladjenje, ulje, transmisija i pogonsko gorivo. Uredjaj se koristi pri temperaturama +5 i nizim, odnosno +20 i nizim kada se koristi benzin. Za startovanje motora se koristi vazduh pod pritiskom od 147 bara. Pored startovanja motora, komprimovanim vazduhom se ciste nisanska sprava i periskopi, pokrece kocioni sistem i NHB uredjaj.U osnovnim i dopunskim rezervoarima (2 bureta na zadnjem delu tenka, zapremine 400l), staje 1.600l goriva, sto je dovoljno za autonomiju od 460 do cak 700km. Savremenijim resenjima snaga motora je povecana na 735kW(1.000ks) i kao takav ugradjivan u verziju M-84A i M-84AB pod oznakom V-46TK. Specificna snaga (Odnos tezine i snage motora) tenka M-84 je 14kW/t, a M-84A je 17,9kW/t. Razvijena je i verzija motora od 882 kW, tj. 1.200ks, koja je trebalo biti ugradjivana u tenk Vihor. Motor je izradjivala veoma savremena fabrika na Palama ogranak FAMOS-a. Do raspada zemlje 2.000 motora isporuceno je SSSR-u.
Transmisija je mehnicka sa planetarnim menjacem sa sedam stepeni prenosa napred i jednim nazad. Transmisija je upravo sledeca oblast eventualnog usavrsavanja tenka M-84, jer je motor maksimalno iskoriscen. Daljim usavrsavanjem moguce je postici promenu stepena prenosa bez prekida toka snage, progresivne radijuse zaokreta, povoljnije kocenje...

M-84 za vreme testiranja
Hodni deo tenka je sa metalnim gusenicama, sirine 580mm, duzine naleganja 4.280mm i sa po 96 clanaka. . Sa svake strane je po 6 udvojenih potpornih tockova, sa po 3 nosaca gusenica iznad. Vertikalni hod potpornih tockova je 280mm, a torziono oslanjanje je nezavisno, sa duplim amortizerima na 1, 2 i 6 tocku. Postoje i gumeni dodaci koji smanjuju buku, manje ostecuju asfaltnu podlogu i povecavaju vucnu snagu, ali su najverovatnije isporuceni samo uz kuvajtsku verziju tenka.
Koncept okopne zastite preuzet je sa T-72M, odnosno T-72M1 kod M-84A ali je u toku prizvodnje tehnoloski proces usavrsen. Telo tenka M-84 je sastavljeno od zavarenih pancirnih, valjani hploca koje su postavljene pog uglom od 22 stepena. Prednja gornja ploca je debljine 231mm, sastavljena od kombinacije: Pancirna ploca 60mm, staklo-teksolit 105mm, pancirna ploca 50mm, a kod verzije M-84A se ugradjuje i dodatna pancirna ploza debljine 16mm, prepoznatljiva po dva "rebra" ispred vozacevog poklopca ulaza. Bocne strane su debljine 80mm, oko motorno-transmisionog odeljeja 70mm. Obruc kupole je zasticen dodatnim celicnim gredama. Bokovi tenka i hodni deo su zasticeni od tvrde impregnirane gume, koja pruza dodatnu zastitu od kumulativnih projektila.
Kupola je livena, nejednake debljine sa maksimalnim oklopom od 410mm, a kod verzije M-84A dodat je i segment od nemetala, debljine 130mm, ugao oklopa prednjeg dela kupole je 35-40 stepeni, pa zastita odgovara debljini homogenog oklopa od 550-600mm (zbog duze putanje projektila prilikom proboja oklopa). Medjutim ukupnoj zastiti doprinose i niska silueta (M-84 je jedan od najnizih tenkova), te mala ceona povrsina oklopnog tela, koja je za 35 procenata manja nego kod Abramsa M1 i povrsina kupole koja je za 45 procenata manja. Debljina oklopa i konfiguracija ovog tenka je u skladu sa procenjenom verovatnocom pogadjanja pojedinih delova tenka. Na osnovu nekih procena ceona strana tela tenka pruza zastitu od kinetickih projektila probojnosti 550mm i kumulativnih 550-650mm, a kupola 350-450mm kod kinetickih i 450-550mm za kumulativne projektile.Smatra se da je sa ceone strane tenk M-84 imun na projektil topa 105mm, a na projektil topa 120mm do daljina od 1.000m (verovatno se misli na starije generacije projektila, jer najnovija resenja donose probojnost od 550-600mm na daljinama od 2.000m, pa se moze reci da je M-84 tek na tim daljinama relativno bezbedan). Razvijen je i aktivni oklop, po uzoru na Ruska resenja (slican oklop se koristi na ruskim tenkovima T-64BV, T-72AV/B i T-80BV, pa izgleda da je uzorak nabavljen nekim nezvanicnim kanalom, zajedno sa potkalibarnim projektilom BM-27), ali se jos ne primenjuje. M-84 je nesto manje zasticen od kinetickih u odnosu na kumulativne projektile, sa posebnom osetljivoscu municije u obrtnom transporteru.

Sredinom devedesetih po ugledu na Ruska resenja i kod nas je razvijen aktivni oklop za tenk M-84. Na slici je M-84(M) izlozen na sajmu Partner 2009Slika

Iako je razvoj zapocet pocetkom devedesetih projekat eksplozivnog reaktivnog oklopa je dovrsen tek avgusta 1998.. god. i dobija oznaku KAO M-99. Po svojim karakteristikama slican je ruskim i ukrajinskim resenjima dodatnog oklopa prve generacije "Kontakt". KAO M-99 je modularan, dimenzija 152x305x65mm, mase 6kg od cega je 350g eksploziva. U zavisnosti od tipa projektila, napadnog ugla, rastojanja ERA od osnovnog oklopa i dr. faktora, redukuje probojnost kinetickih projektila oko 25%, a kumulativnih i do 80%.


Tenk M-84 savladjuje uspon od 30 i bocni nagib od 25 stepena. Uz dodatnu pripremu moze savladjivati vodene prepreke do dubina 5m u duzini od 1.000m, pri brzini recnog toka do 1,5m/s i vodenu prepreku od 1,2m bez pripreme. Savladjuje rov sirine 2,8m i vertikalnu prepreku do 0,85m.

Dodatnu opremu cini kolektivni NHB uredjaj, 12 bacaca dimnih kutija. koje stvaraju dimnu zavesu 150m ispred tenka, sirine 15-20m ili 70-110m. Ostvaruje se 10-12s posle lansiranja i traje 3,5-5min. Opremu cini i komplet za podvodnu voznju i uredjaj za samoukopavanje i izradu zaklona, koji omogucava samostalno ukopavanje tenka za 12-40min, zavisno od kategorije zemljista. Tenk poseduje i automatski protivpozarni sistem sa 14 senzora. Za odrzavanje veze koristi se radio uredjaj od 20W VVF opsega, dometa 20km (15km u pokretu). Na tenk je moguce montirati i cistac mina iz dve sekcije. Komandni tenkovi ugradjen je pomocni motor generator za dopunjavanje akumulatora i vecih potrosaca energije, kada glavni motor ne radi, zbog ustede. Troclana posada (nisandzija, komandir i vozac), je za svoju samoodbranu naoruzana automatskim pistoljima M-84 Skorpion i odbrambenim rucnim bombama M-75. - komandir i nisandzija i automatskom puskom M-70A - vozac.
Tip/poreklo M-84,M84A,M84AB / Jugoslavija
posada 3
borbena masa 41.500 kg
duzina sa topom 9,53 m
duzina tela 6,96 m
sirina 3,46 m
visina 2,19 m
klirens 428-470 mm
motor V-46-6 / V-46TK (M84A / AB), 12-cilindra
snaga motora 574 kW (735kW M84A / AB)
maks. brzina po putu 70 km/h
po terenu 50km/h
borbeni radijus 460-700 km
zapremina rezervoara 1200 + 400l
naoruzanje top 2A46 kalibra 125mm, spregnuti mitraljez PKT (M-86) od 7,62mm i PAM NSV (M-87) od 12,7mm
borbeni komplet 42 metka za top, 2.000 metaka 7,62 i 300 metaka 12,7mm
licno oruzje posade 2 automatska pistolja M-84 ''Skorpion'', 2 automatske puske M-70AB2, signalni pistolj 26mm M-57 i 10 rucnih bombi M-75
oklop 410-70mm, (kod M-84A, dodatni oklop od 16mm na oklopnom telu i u kupoli umetak od nemetala130mm)viseslojni, ekvivalent homogenog celika 550-600 mm
http://www.youtube.com/watch?v=zS--_qUmUfg
Slika

Korisnikov avatar
Paja
Postovi: 14751
Pridružio se: 08 Jan 2012, 11:36
Garaža: Superb
Lokacija: Beograd, Zvezdara

Re: Ratna tehnika

Post od Paja » 24 Nov 2012, 13:13

BAJKER je napisao:Najsnazniji lanser raketa u naoruzanju vojske Srbije je cetvorocevni lanser raketa M87 Oganj od 262mm i dometom od 50km.
ЛАНСЕР РАКЕТА САМОХОДНИ ЧЕТВОРОЦЕВНИ 262 MM М87 ОРКАН
Biće da je ovde greškica, pa molem upravu da ispravi. :D

Bajkeru :bravo: :bravo: :bravo:

Korisnikov avatar
kvcali
Postovi: 3008
Pridružio se: 13 Jan 2012, 10:02
Garaža: Omega B2 2.0
Lokacija: Kraljevo
Kontakt:

Re: Ratna tehnika

Post od kvcali » 24 Nov 2012, 14:13

Verzije (slike) tenka M-84

M-84 (prva serija, sa preklapajućim meteo senzorom i IC farovima)

Slika Slika


M-84 (druga i ostale serije sa uvlačećim meteo senzorom)

Slika Slika


M-84A

Slika Slika


M-84A i M-84 (razlike u oklopu prednje kose ploče, obliku kupole, rasporedu BDK i filteru vazduha)

Slika
Slika

GS, GS/E, GSE, GTE, GSI, OPC # Irmscher, Mantzel, Steinmetz, Zender, Lexmaul, Mattig, Rieger, Kissling

http://www.opelteamserbia.com/forum

Korisnikov avatar
Heineken
Postovi: 6231
Pridružio se: 13 Jan 2012, 01:34
Garaža: Alfa Romeo Giulietta 2.0 JTDm-2 150
Lokacija: Šid, Srbija

Re: Ratna tehnika

Post od Heineken » 24 Nov 2012, 14:16

Bravo za temu! :bravo:

Korisnikov avatar
kvcali
Postovi: 3008
Pridružio se: 13 Jan 2012, 10:02
Garaža: Omega B2 2.0
Lokacija: Kraljevo
Kontakt:

Re: Ratna tehnika

Post od kvcali » 24 Nov 2012, 23:08

Slika

GS, GS/E, GSE, GTE, GSI, OPC # Irmscher, Mantzel, Steinmetz, Zender, Lexmaul, Mattig, Rieger, Kissling

http://www.opelteamserbia.com/forum

Korisnikov avatar
Heineken
Postovi: 6231
Pridružio se: 13 Jan 2012, 01:34
Garaža: Alfa Romeo Giulietta 2.0 JTDm-2 150
Lokacija: Šid, Srbija

Re: Ratna tehnika

Post od Heineken » 24 Nov 2012, 23:18

jedna lepa fotka nasih 29-ki sa ovogodisnjeg aeromitinga

Slika

Korisnikov avatar
Day Walker
Postovi: 23289
Pridružio se: 12 Jan 2012, 01:58
Garaža: Audi Q3, Škoda Kamiq
Lokacija: Beograd

Re: Ratna tehnika

Post od Day Walker » 25 Nov 2012, 02:14

Visenamensko oklopno vozilo Lazar (inace imao sam prilike da se vozim u istom)


Puno je primera u istoriji ratovanja da su specificnosti pojedinih lokalnih sukoba uslovile pojavu novih oruzja ili u prvi plan izbacile zastrele tipove oruzja. Trenutno aktuelni sukobi u Avganistanu i Iraku su takodje dobar primer. Zahvaljujuci predominantnoj tehnickoj premoci americka armija i ostali saveznici su relativno lako (narocito u Avganistanu) savladali otpor regularnih snaga i uslovno okonacale sukob. Naravno tu je tek bio pocetak pravog rata, gde se najaca vojna sila sveta morala dokazati protiv gerilskih snaga, kojima iskustvo, oruzje i moral (na jakim verskim osnovama) nisu nedostajali. Situacija se najlakse mogla objasniti kroz cinjenicu da angazovane NATO snage i americka armija kontrolisu gradove i infrastrukturu, a pobunjenici teritoriju. Po nekim procenama sa kraja 2008.g. Talibanske jedinice u Avganistanu kontrolisu preko 70% teritorije. Manje vise klasicna okupacja u Iraku i taktika kontrole u Avganistanu zahtevala je svakodnevno patroliranje, transport civila i opreme kroz rizicna podrucja, zadatke izvidjanja i sl. Kao i u svakom drugom ratu gde je jedna od strana gerila, ne postoji linija fronta ni sigurna pozadina, pa je svaki konvoj morao biti sticen. Mozda vise nego u drugim slicnim sukobima, gerilske snage za nanosenje gubitaka koriste improvizovana eksplozivna sredstva, koja mogu biti nacinjena od klasicnog eksploziva ili recimo artiljerijskih granata, koja se vesto postavljaju pored puta i aktiviraju na najrazlicitije nacine. Klasicni terenski automobili i kamioni, pa i kada su dodatno oklopljeni, pokazali su se porazavajuce neotpornim. U takvim uslovima pojavila se velika potreba za specijalizovanim vozilom kojim ce se obavljati zadaci transporta ljudstva i tereta i cija ce koncepcija i zastita omoguciti prezivljavanje posade prilikom nailaska na klasicnu PT minu ili improvizovanu eksplozivnu spravu, odnosno u slucajevima iznendanih zaseda. Za relativno kratko vreme razvijen je veliki broj ovakvih vozila, koja su najcesce nastajala na osnovu standardnih kamionskih sasija, na kojima je montirana posebna nadgradnja. Ova nova vrsta oklopnih vozila se najcesce oznacava skracenicom MRAP od engleskih reci Mine Resistant Ambush Protected vehicle, cime se jasno istice namena ovakvih vozila. Jedna od najvecih konstrukcionih novina je da ova vozila imaju znatno izdignut pod, koji je u "V" obliku za neutralisanje udarnog talasa. Zajednicka odlika je i relativno dobra oklopna zastita sa svih strana, ugradnja pancirnih stakala zarad lakseg osmatranja, specijalnih sedista za amortizaciju eksplozivnih udara... Osobenosti konstrukcije su dovele do visokog tezista takvih vozila, te su vozne karakteristike van puteva delimicno ogranicene. Takodje ovakva vrsta vozila manje je pogodna za klasicne zadatke poput izvidjanja i podrske pesadiji od oklopnih transportera tockasa, nemenski razvijanih. Pored ovog trenda velika sredstva se ulazu i u koncept MRAV - Multi Role Armored Vehicle, koji su osnovi manje vise klasicni oklopni transporteri tockasi, koji bi svojom modularnoscu trebali odgovoriti novim zadacima. Koliki se znacaj pridaje opremanju ovakvim vozilima vide se iz cinjenice da je to treca stavka po visini angazovanih sredstava u budzetu americke armije.

Policija i Vojska Srbije, odnosno tadasnja Vojska Jugoslavije, nazalost, jos se krajem devedesetih suocila sa tim problemom, tokom sukoba sa albanskim pobunjenicima na Kosovu. Jedini moguci odgovor je bio oklopljavanje standardnih vozila celicnim plocama, koje su obezbedjivale kakvu takvu zastitu od streljackog oruzja, i to je primenjivano na mnogim vojno-policijskim vozilima: TAM 110 i 150, UAZ, Defender, HUMMER itd. Na osnovu ovih nasih iskustava ali i pracenjem novih trendova i potreba na svetskom trzistu oruzja kompanija YugoImport u saradnji sa drugim kompanija i institucijama razvila je funkcionalni model visenamenskog oklopnog vozila ''Lazar'', izradjenog po MRAP konceptu i sa nekim elementima MRAV koncepta. Razvoj vozila je zapocet donosenjem studije "Studija izvodljivosti za razvoj visenamenskog oklopnog borbenog vozila tockasa". Od februara 2008. god radni tim u skladu sa studijom radio je na nacrtima i dokumentaciji, a medjuvremenu izvrsene su i materijalne pripreme sa ciljem da funkcionalni model bude dovrsen do Vidovdana 2008.g. Vec u avgustu funkcionalni model je preveden u prototip, da bi se tokom septembra i oktobra nastavila verifikaciona testiranja planiranih tehnickih karakteristika. Tokom novembra vozilo je demonstrirano potencijalnim inostranim kupcima. Siroj javnosti oklopno vozilo "Lazar" bice prikazano na sajmu naoruzanja "Partner 2009".

Vozilo je koncipirano tako da moze odgovoriti sto sirem spektru zadataka u protivteroristickoj / gerilskoj borbi, sa akcentom upotrebe u urbanim zonama i u uslovima gde je visok rizik od zasednih dejstava i eksplozivnih naprava. Pri projektovanju veliki znacaj je dat pokretljivosti van puteva, ali i vatrenoj moci, sto su neki od elemenata MRAV kategorije vozila. Oklopno telo je izradjeno od pancirnog celika, a na prozorima su pancirna stakla visoke otpornosti. U osnovnoj varijanti vozilo sa frontalne strane pruza zastitu III+ nivoa (po STANAG standardima) odnosno imunost na kalibre 12,7x108mm, sa razdljine od 100m. Bokovi i zadnji deo vozila imaju II nivo zastite. Dodavanjem kompozitnog na osnovni oklop, zastita se povecava na V nivo sa ceone, odnosno IV nivo na bocnim stranama. Elemente ostecenog oklopa moze menjati i sama posada. Takodje postoji i mogucnost montaze aktivnog oklopa, za pruzanje zastite od kumulativnih projektila rucnih bacaca. Pod vozila je znatno uzdignut i u obliku je slova "V", pruzajuci zatitu nivoa IIIa, odnosno od PT mina sa 6kg eksploziva, a daljim razvojem dvoslojnog oklopa sa medjuprostorom postoji mogucnost povecavanja zastite. Na krovnoj ploci vozila,izmedju kabine vozaca i prostora za ukrcano odeljenje, moguca je ugradnja borbene stanice / kupole / turele ukupne mase do 2 tone. U ponudi su domaca resenja, od najskromnijeg - delimicno oklopljene turele M-06, koja moze integrisati mitraljez M-86 7,62mm, teski mitraljez M-87 12,7mm, bacac granata M-93 od 30mm ili top M-55 od 20mm. Mocnija opcija je kuopla LK-08 (koja se vidi na prikazanim fotografijama) sa topom 20mm, koji se hrani redenikom i ugradjenim mitraljezom M-86. Po potrebi mogu se ugraditi i lanseri PO raketa Maljutka2. Usvojeni koncept omogucava ugradnju i drugih oruzanih stanica sa optoelektronskim sistemom za upravljanje vatrom, a u koji bi se mogao integrisati top M-86 30mm, M-55 20mm, Bacac granata ili mitraljez. Precnik lezaja kupole je 1600mm, a u svim varijantama ugradjivace se 4 bacaca dimnih kutija.


Tokom testiranja vozilo je prikazalo odlicne karakteristike kretanja van puteva, a naocito na bocnom nagibu (nakon savladavanja uzdoznog nagiba od 60%, isti je savlada i voznjom bocno u odnosu na nagib), na koji su ova vozila osetljiva. Odabrano resenja pogona 8x8 sa krutim mostovima i lisnatim oprugama pruza dodatnu zilavost na eksplozivna sredstva i visok nivo prohodnosti van puteva. Motor je snage 400ks, a razamatra se i opcija motora od 440ks. Mehanicka transmisija ima 6 + 1 stepen prenosa, a opciono moze biti ugradjena i hidromehanicka. Uparavljanje se vrsi preko dva prednja para tockova.Standardnu opremu cini ABS kocioni uredjaj i centralna regulacija pritiska u gumama u rasponu od 0,19 do 4,8 bar-a. Po zelji narucioca moguca je i ugradnja Run-flat ulozaka. Standardni pneumatici su dimenzija 15.00 - 21PR 12. Takodje u opremu spada i vitlo za samo izvlacenje vucne sile 10t. Posadu cine tri stalna clana: Vozac, komandir i operator naoruzanja, uz mogucnost ukrcavanja 10 vojnika srtelaca. Na bokovima i zacelnoj strani su puskarnice, a vojnici unutar vozila su okrenuti prema zasticenim prozorima, sto omogucuje osmatranje terena i brzo dejstvo kroz puskarnice. Preklapajuca sedista su ergonomska i fiksirana za krovnu plocu, prilagodjena ublazavanju efekta eksplozije ispod vozila. Osnovni ulazno izlazni otvor je na zadnjem delu vozila, a vozilo se moze napustiti i kroz dva otvora na krovnoj ploci. Uvezbana posada moze za 10 sekundi napustiti ili uci u vozilo. Izmedju kabine vozaca i komandira u prednjem delu je prostor za oruzanu stanicu / korpu kupole, a levo i desno prostor za odlaganje doadtnog oruzja poput PO lansera, teskih snajpera i sl. U zavisnosti od opredeljenja kupca, opciono, moguca je i ugradnja klimatizacije, radio uredjaja snage 15W, filtroventilacija kabine sa nadpritiskom, komadnno informacioni sistema sa GPS-om, panoramska izvidjacko-osmatracka stanica sa CCD TV kamerom, termovizijskom kamerom i laserskim meracem daljine. Na zadnjem delu vozila instalirana je kamera, koja vozacu olaksava voznju unazad. Ovaj osnovni koncept vozila moze posloziti i za dalji razvoj specijalizovanih verzija poput ambulatnog vozila, samohodnog minobacaca, kargo vozila, inzinjerijskog i drugo.

Slika
Slika
Slika
Slika

http://www.youtube.com/watch?v=NwdgaTAyEaA
Brzine idu u H-a !!!

Slika

Slika

Korisnikov avatar
Heineken
Postovi: 6231
Pridružio se: 13 Jan 2012, 01:34
Garaža: Alfa Romeo Giulietta 2.0 JTDm-2 150
Lokacija: Šid, Srbija

Re: Ratna tehnika

Post od Heineken » 25 Nov 2012, 11:32

Nazalost Laza nije ni blizu gotovog proizvoda, treba tu jos puno da se radi ali izgleda da nema volje.... :uplakan:

Korisnikov avatar
Geza
Moderator
Postovi: 45621
Pridružio se: 06 Jan 2012, 11:49
Lokacija: Apsurdistan

Re: Ratna tehnika

Post od Geza » 25 Nov 2012, 12:31

IMR Tara – nezasluženo zaboravljeni uspeh jugoslovenskih inženjera

Kao što je poznato, motorna vozila različitih kategorija su već tokom Prvog svetskog rata postala neizostavni deo inventara svih armija sveta, aktivno doprinoseći svojim prevoznim kapacitetima i terenskom prohodnošću ukupnoj mobilnosti i operativnoj sposobnosti oružanih snaga mnogih zemalja. Izraziti zaostatak Jugoslavije u ovoj oblasti u periodu pre Drugog svetskog rata i sledstverne pouke koje su izvučene iz veoma negativnih iskustava stečenih tokom samog rata, naveli su posleratno rukovodstvao oružanih snaga i političko rukovodstvo zemlje na traženje adekvatnog odgovora, kojim bi se trajno eliminisale sve negativne posledice u pogledu transportnih kapaciteta armije, te ujedno pospešio industrijski i opšti privredni razvitak zemlje.

Slika

Početkom pedesetih godina, naime, postalo je evidentno da automobilski inventar pribavljen poglavito iz američkih izvora na ime ratne pomoći zbog isteka mehaničkih resursa neće još dugo moći da se koristi, te se tražilo vozilo koje bi po više kriterijuma pogodovalo domaćim potrebama. U nedostatku postojanja domaćih produkcionih kapaciteta, a posle čitavog niza provera nekoliko modela lakih terenskih vozila kapaciteta od 0,5 do 0,75 tona korisne nosivosti koji su tada bili dostupni na otvorenom tržištu, kao najbolje rešenje je odabrano usvajanje ponude italijanske kompanije Fiat za terensko vozilo AR-51, odnosno usavršeni model AR-55 Campagnola, koje je u Italiji konstruisano kao ponešto usavršeni i poboljšani varijetet legendarnog lakog američkog transportnog vozila – Vilis-Overlendovog modela GP, opštepoznatog kao „džip”.

Vozilo je bilo izuzetno sposobno – bez problema je moglo da vuče npr. izvanrednu brdsku haubicu Oto-Melara M 56 kalibra105 mm i mase 1,29 tona po svakom terenu. Rukovodstvo JNA je stoga energično podržavalo partnerstvo Fijata i tek osnovanog državnog preduzeća Crvena zastava iz Kragujevca, posebno u oblasti proizvodnje namenskih vozila. Ugovor o davanju licence za tehnološka rešenja i serijsku proizvodnju dva modela automobila – Fijata 600 i terenskog vozila AR-51 – potpisan je 12. avgusta 1954, a nedugo zatim, u novembru iste godine, prvih 17 terenaca AR-51 je isporučeno tadašnjoj JNA. Ova izuzetno robusna i zaista svestrana vozila ostala su u aktivnoj službi preko 40 godina, služeći u ukupno 6 različitih varijanti (lako komandno-štabno vozilo, sanitetsko vozilo, vozilo za transport sredstava veze, pokretna radionica, vozilo-laboratorija RHB izviđanja, te vojno-policijski automobil), a armiji je do okončanja proizvodnje 1972. godine ukupno isporučeno 11.727 primeraka.

No 1966. na sednici Glavnog vojno-tehničkog saveta usvojena je veoma napredna Studija neborbenih motornih i priključnih vozila, koju su izradili stručnjaci Vojno-tehničkog instituta, a kojom se zahtevala zamena i modernizacija voznog parka kojom bi se postigla unifikacija vozila. Ona je predviđala nabavku terenskih vozila u 5 osnovnih klasa nosivosti, pri čemu je kategorija od 0,75 tona u pogonskoj šemi 4x4 bila predviđena kao osnovno sredstvo komandno-štabnog prevoza, saniteta i veze. Studijom su bili predviđeni precizni taktičko-tehnički zahtevi u pogledu terenske prohodnosti i mogućnosti prevoza transportnih sredstava železnicom, brodovima i avionima (uključujući i avio-desantiranje!).

Slika

Razvoj je poveren Crvenoj zastavi 1968. godine, ali pošto su troškovi istog bili preveliki, a potrebe za vozilima hitne, kao prelazno rešenje je odabrana licencna proizvodnja novog Fijatovog modela – 1107 AD - Nuova Campagnola (koji se u Italiji proizvodio do 1987), nosivosti pola tone. Ispitivanja su pokazala da je potrebno ojačati konstrukciju kako bi se povećao transportni kapacitet na traženih 0,75 tona. Tokom ispitivanja u Tehničko-opitnom centru kopnene vojske koja su sprovedena 1974, ustanovljeno je da Fiat 1107pati od čitavog niza nedostataka (npr. da je model izrazito sklon kvarovima u terenskoj eksploataciji i izuzetno osetljiv na udarce zbog tankog lima karoserije!), te da se može jedino usvojiti kao prelazno rešenje, a i to tek u slučaju da se otklone brojne mane. Međutim, kada su na vozila ugrađena sredstva veze, ispostavilo se da Fiat 1107 JD ne može da udovolji vojnim zahtevima. Zato se i odustalo od nastavka nabavke i licencne proizvodnje modela, iako je 2.532 komada Fiat-Zastave 1107 JD ušlo u sastav oružanih snaga SFRJ. Stoga je odlučeno da se do dolaska novog, domaćeg modela terenskog automobila, intenzivira uvoz odličnog austrijskog lakog terenskog vozila – modela Pinzgauer (ime rase neverovatno izdržljivih alpskih konja, koji su se tokom Prvog sv. rata intenzivno koristili za prevoz teških tereta i brdske artiljerije po najnedostupnijim terenima) renomirane kompanije Štajer-Dajmler-Puh.

Slika

Ova odista fenomenalna konstrukcija, koju su karakterisale izuzetna prohodnost po teškom terenu (zahvaljujući niskom težištu i primeni tzv. portalnih osovina u zajednici sa centralnom cevnom šasijom i šper-diferencijalima sa pneumatički kontrolisanim zabravljivanjem, vozilo je sposobno da savlada prepreke pod uglom od 45 stepeni, kao i da se kreće pod punim tovarom na bočnom nagibu od 43,5 stepeni!), te robusnost konstrukcije imala je samo jednu manu – vazdušno hlađeni benzinski motor, koji je onemogućavao unifikovanu primenu plinskog ulja kao jedinog, standardizovanog pogonskog goriva za borbenu i neborbenu tehniku kopnene vojske, a ujedno je i poskupljivalo samu eksploataciju vozila usled relatrivno visoke potrošnje benzinskog agregata, te ujedno izlagalo posadu povećanom riziku od požara u slučaju borbenih dejstava.

Stoga se JNA 1980. sa obnovljenim elanom vratila svojoj prvobitnoj nameri da se vozilo kapaciteta 0,75 tona nosivosti razvija u domaćoj režiji. Na osnovu zaključka Glavnog vojno-tehničkog saveta od 30. oktobra 1980. godine u VTI KoV pokrenut je razvojni projekat kojim se zahtevalo terensko vozilo visokih performansi za upotrebu u svim vrstama terena i u svim klimatskim uslovima, u sredinskom temperaturnom rasponu od – 350C do + 550C.

Slika

Specifikacija je predviđala standardizovanu zajedničku mehaničku platformu sa 6 različitih modularnih tipova karoserije, sa osovinskim razmakom u rasponu od 2400 do 2880 mm i kapaciteta nosivosti od 750 do 1200 kg. Svi superstrukturni elementi (namenski moduli) trebali su biti montirani na okvir koji je uključivao pogonsku grupu, transmisiju, komande, prateću opremu i amortizaciju posredstvom gumenih elemenata koji uspešno apsorbuju vibracije. Nezavisno ogibljenje na svim točkovima trebalo je da održava iste u dobrom kontaktu sa podlogom u svim uslovima rada, obezbeđujući visok nivo aktivne bezbednosti i visoku prosečnu brzinu na terenu. Vozilo je trebalo da poseduje visok stepen unifikacije komponenti, duge intervale između servisiranja, lako održavanje i visoku pouzdanost u radu.

Slika

IMR Tara sa minobacačem 120 mm na poligonu u Nikincima

U skladu sa ovim taktičko-tehničkim zahtevom zatražene su ponude od 4 domaća proizvođa motornih vozila – Crvene zastave, TAM-a, IMV-a i IMR-a. Posle analize dostavljenih predloga, juna 1984. potpisani su ugovori o izradi prototipova sa preduzećima IMV iz Novog Mesta i IMR iz Beograda. Oni su i izradili prototipove novih vozila koja su posedovala revolucionarnu novinu domaće industrije mašina – savremeni domaći brzohodni dizel-motor IMR S54V od 78 KS!

Slika

Dizel-motor IMR S-54 V – napredna i veoma perspektivna domaća motorska konstrukcija

Ovaj izuzetno moderan i razvojno veoma perspektivan pogonski agregat, koji je bio na nivou najboljih svetskih rešenja u datom periodu, može da posluži kao ilustrativan primer kako dalekovidost, odlučnost, znanje, posvećeništvo i pouzdanje u sopstvene sposobnosti mogu čak i u nepovoljnim okolnostima da naprave rezultate kojih se ne bi postidele ni mnogo razvijenije zemlje, te – možda! – da pruži podstrek pred najezdom novokomponovanih ignorantskih laprdala, opasno namernih da uguše svaku perspektivu smislenog autohtonog naučno-tehničkog razvoja na ovim prostorima.

Naime, iako se ekonomični dizel-motor u automobilima pojavio još 1936. na Mercedesovom modelu 260 D, automobili sa ovim pogonom su sve do Prve naftne krize 1973. imali udeo od minornih 2,4 % u ukupnom broju vozila u pogonu. Legendarni VW Golf I sa dizel-motorom – najštedljiviji auto na svetskom tržištu!– pojavio se tek 1976, dok renomirani Fiat, npr. sve do 1980. uopšte nije smatrao da treba da razvija ovaj tip pogonskog agregata za svoja putnička vozila!

Tim pre zvuči gotovo neverovatno činjenica da je odluka o početku rada na domaćem brzohodnom dizel-motoru doneta u IMR-u 1977, nakon 23-godišnjeg iskustva ovog danas zapostavljenog giganta jugoslovenske i srpske privrede sa dizel-motorima, koji su se na osnovu tehničke licence britanskog „Perkinsa” izrađivali počev od 1954. Malo je poznato da je IMR konstantno prilagođavao originalne engleske konstrukcije novim potrebama, osvojivši 4 familije dizel-motora (IM-03, M3, DM3 i S4). Vlastitim razvojem sa montažnih traka IMR-a silazili su i originalni domaći modeli serije DM 32, turbo-verzije familije S4,a još početkom šezdesetih turbo-dizel TIM 036. IMR je stekao reputaciju najvećeg proizvođača dizel motora na Balkanu, sa godišnjom proizvodnjom od 60.000 motora, pri čemu je sam Perkins u danas zapostavljenoj Rakovici godišnje kupovao 10.000 motora. Zvučaće neverovatno, ali je činjenica da je po zahtevima kvaliteta rigorozni švedski Volvo u svoje traktore ugrađivao IMR-ove dizele! Motori IMR-a su bili u svim traktorima (osim fantastične i takođe tragično zaboravljene serije „teškaša” 5270) IMT-a, u lakim kamionim i sdostavnim vozilima mariborskog TAM-a, kombajnima zemunskog ZMAJ-a, građevinskim i drugim mašinama kruševačkog „14. oktobra” i titogradskog (podgoričkog) „Radoja Dakića” novobeogradskog IMT-a.

Ne iznenađuej stoga što se prototip prvog brzohodnog dizel-prvenca rađenog na osnovu samostalne inicijative biroa za konstrukcije IMR, koji su činili Jeremija Jevtić, Radmilo Gligorijević, Vlada Knezović, Branka i Ljubiša Terzić, Hari Bivas, Olivera Jovanović, Rade Živanov, i mnogi drugi pod rukovodstvom ing. Milana Kneževića našao na probnom stolu već 1981 – bez tuđe pomoći, svega četiri godine od rađanja početne zamisli!

Perspektivni domaći motor je radi praktičnih ispitivanja ugrađen u vozila TAM-a, IMV-a, i zagrebačke Tvornice autobusa TAZ. Taj četvorotaktni, četvorocilindrični tekućinom hlađeni redni dizel sa vrtložnom komorom tipa Ricardo Comet 5B (usavršenom radi čistoće izduvnih gasova!), bregastom osovinom u glavi motora pogonjenom nazupčenim remenom, potpuno balansiranom radilicom na 5 ležajeva, rotacionom pumpom za ubrizgavanje goriva Boš i elektromagnetniom ventilom za trenutno zaustavljanje, radne zapremine 2450 cm3 i kompresije 22:1, te 78 KS na 4.200 obrtaja u minuti i maksimalnim obrtnim momentom od 150 Nm na 2.400 obrtaja trošio je svega 270 grama goriva po kWh, obećavajući drastično poboljšanje ekonomije prevoza.

Sredinom jula 1984. završena su i ispitivanja na modelu koji je bio ugrađen u model sovjetskog terenskog vozila UAZ 469 B, na kojem je pokazao izvanredne rezultate – od povoljne snage, elastičnosti do male potrošnje i pozdanosti, koja je u zavisnosti od režima rada bila manja od 15 do čak 40 procenata u odnosu na bazni model sa benzinskim motorom (umesto prosečnih 15 l/100km UAZ sa domaćim dizelom trošio je svega 10l/100 km)! Stoga je motor na majskoj izložbi jugoslovenske privrede u Moskvi privukao veliku pažnju sovjetskih stručnjaka, koji su bili namerni da razvojem saradnje sovjetskog „Autoeksporta” sa jugoslovenskim proizvođačem prošire gamu vozila UAZ-a, te, štaviše, preuzmu licencu za izradu jugoslovenskog dizel-motora motora i usled nedvosmislenih prednosti istog njime opreme nova vozila za potrebe sovjetske armije!



UAZ 469 B sa dizel-motorom IMR S-54 u zvaničnoj ponudi sovjetskog „Autoeksporta”

No ambiciozni tim domaćih inženjera nije želeo da sedi na lovorikama – IMR je krenuo da razvija novi tip komore za sagorevanje koji je trebao da zameni vrtložnu komoru tipa Rikardo. Prototipski sistem sa povratnom komorom obezbedio je bolji rezultat – smanjenu potrošnju goriva, a namera konstruktora je bila da razviju sistem direktnog ubrizgavanja, kojim bi se potrošnja smanjila za dodatnih 15 % bez gubitka snage, te na uvođenju hidrauličnih podizača ventila, što bi eliminisalo potrebu za podešavanjem ventila. Bila je pri kraju i izrada turbo-varijanti brzohodnog dizel-prvenca – TS 54 i THS 54 (sa međuhladnjakom). Prvi je razvijao 95 KS, a drugi 100 KS. Konstruktori su hteli da izrade i čestocilindričnu varinatu S 56 od 120 KS, te turbo-varijantu TS 56 od 155 KS.

Nažalost, od te divne perspektive na kraju nije ostalo ništa. Iako je posle intenzivnih paralenih poligonskih ispitivanja dva modela terenskog vozila koji su bili opremljeni ovim revolucionarno novim motorom kao bolje rešenje bilo odabrano vozilo koje je konstruisao inženjerijski tim rakovičkog IMR-a, te uprkos tome što su naručena 4 nova primerka - dva pretproizvodna modela sa otvorenim i dva sa zatvorenim modelom kabine - razvoj modela je bio zaustavljen politički indukovanim zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Savezni sekretarijat za narodnu odbranu dao je, odobrenje za nastavak predserijskog razvoja vozila, koje je dobilo ime Tara, koje je označavalo da je projekat sasvim zreo za serijsku proizvodnju. No zbog građanskog rata koji je izbio početkom devedesetih, urušavanjem privrednog sistema SFRJ i sledstvenim nestankom pootrebe za ovim vozilom, čitav perspektivni razvojni program IMR Tara se ugasio, iako je to terensko vozilo potpuno domaće konstrukcije bilo bolje od svega što se u tom trenutku moglo nabaviti ma gde u svetu, sa potpuno realnom šansom za postizanje ozbiljnog izvoznog uspeha. I ovaj je projekat, avaj, uprkos realnim planovima negdašnje savezne diorekcije za promet proizvoda sa posebnom namenom progutalo političko bezumlje koje je tada pod štedrim okriljem inostranog faktora procvetalo na prostorima bivše Jugoslavije.
Najgore je svađati se sa budalom. Prvo te spusti na svoj nivo, a onda te dotuče iskustvom...
Slika Slika

Korisnikov avatar
Heineken
Postovi: 6231
Pridružio se: 13 Jan 2012, 01:34
Garaža: Alfa Romeo Giulietta 2.0 JTDm-2 150
Lokacija: Šid, Srbija

Re: Ratna tehnika

Post od Heineken » 25 Nov 2012, 14:26

Mig 35 dobija novi radar Afar, ima mogucnost da prati do 60 ciljeva na daljini od 200 km! :mrgreen:
Slika
http://www.arms-expo.ru/049051124050057049057050.html

Korisnikov avatar
BAJKER
Postovi: 6087
Pridružio se: 13 Jan 2012, 15:34
Garaža: Suzuki SX4 1.5 MTB Cannondale bike
Lokacija: Zemun,Beograd,SRBIJA.

Re: Ratna tehnika

Post od BAJKER » 25 Nov 2012, 19:11

J-22 Orao
Slika

Namena: Jurisnik,
Slika
Pogonska grupa: dva turbomlazna motora Rolls-royce Viper Mk 663-41 potiska 17,79KN bez DS I 22, 24 KN sa DS(Dopunsko sagorevanje goriva, forsaz)

Duzina: 14,9m, visina 4,5m, raspon krila 9,62m, povrsina krila 26m kvadratnih

Mase: prazan 5 700Kg, normalna u poletanju 8 400Kg, maksimalna u poletanju 11 200Kg

Performanse: maksimalna brzina na nivou mora 1260Km/h, pocetna brzina penjanja 4500m/min vrhunac leta 13200m, borbeni radijus u profilu leta ni-ni-ni (profil leta nisko-nisko-nisko) sa cetiri lansera raketa 128mm – 160km

Naoruzanje: dva dvocevna topa GS-23L kalibra 23mm sa po 200 granata, 2800Kg ubojnih sredstava na jednom podtrupnom i cetiri podkrilna nosaca

Korisnici: Jugoslavija, Rumunija, Republika Srpska

Slika


Vazduhoplovno-tehnicki institut iz Beograda je 1968. god. Izradio studiju aviona Orao-jurisnika, u sekundarnoj ulozi frontovskog lovca, pogonjenog sa dva Rolls-Royce motora Viper koji su vec korisceni na ranijim konstrukcijama Galeb I Jastreb. Krajem 1969. god. Vlade Jugoslavije I Rumunije su se dogovorile da se poslovi I troskovi nastavka razvoja podele u odnosu pola-pola. Za projekat YUROM tehnoloska podrska je stigla iz Zapadne Evrope. U Velikoj Britaniji je kupljena licenca za motor i deo avionike, a stajni trap je projektovan u Francuskoj. Osnovni tehnicki planovi dovrseni su sredinom 1972. godine iako je rad prilicno otezan i usporen nedostatkom iskustva kod rumunskih strucnjaka. Napravljeni su planovi za buducu serijsku proizvodnju. Finalizaciju jugoslovenskih primeraka i izradu krila i kormila pravca preuzeo je Soko, fabrika Utva – izradu zadnjeg dela trupa, krilaca i nosaca. Rumunskoj fabrici Iav (Intreprinderea de avioane) su na osnovu podele pripali prednji deo trupa, horizontalni stabilizatori i dopunski rezervoari za gorivo.
Dva prototipa poletela su 30. oktobra 1974. godine u razmaku od dvadeset minuta. Prvi je bio jugoslovenski avion sa evidencijskim brojem 25001 koji je danas izlozen u Muzeju vazduhoplovstva na aerodromu Surcin. Novembra 1976. godine u Mostaru je poleteo prvi dvosed. Identican rumunski avion sledio ga je januara 1977. godine. Letna ispitivanja cetiri prototipa pokazala su da je bitno premasena planirana masa sto je umanjilo performanse i nosivosti ubojnih sredstava. Nizom izmena koje su primenjene na predserijskim avionima izradjenim pocetkom osamdesetih godina smanjena je masa za oko 600Kg. Definitivno resenje je bilo povecanje potiska motora Viper-ugradnjom komore za dopunsko sagorevanje goriva. U saradnji sa kompanijom Rolls-Royce partneri, jugoslovenski zavod Orao i rumunska Turbomekanika su osvajali proizvodnju Viper 633-41. U medjuvremenu jugoslovensko RV(Ratno vazduhoplovstvo) i PVO(protiv vazdusna odbrana) je opremilo 353. IAE (izvidjacka ivijacijska eskadrila) u Mostaru i 351. IAE u Cerklju predserijskim jednosedima i dvosedima prepravljenim u izvidjace sa vojnim oznakama IJ-22 i INJ-22(izvidjac-nastavni-jurisni). Konterjner sa izvidjackom opremom je postavljen na podtrupni nosac. Naknadno je isporucena dodatna serija izvidjaca koja je imala pocevanu povrsinu krila ugradnjom strejkova. Ukupno je isporuceno 26 IJ-22 i 9 INJ-22. Rumuni su svoje avione IAR-93° sa motorima bez dopunskog sagorevanja uvrstili u jurisne eskadrile zbog potrebe za neodloznom zamenom davno zastarelih Mig-17
Pojacani orao SY-1 kasnio je zbog problema sa razvojem komore za DS, pa je prototip poleteo tek 20. oktobra 1983. godina. Veca snaga motora i dodatno smanjenje mase postignuto novim tehnologijama izrade konstrukcije znacajno su podigli performanse. Probni pilot Marjan Jelen je 22. novembra 1984. godine u poniranju premasio brzinu zvuka. Sa jurisnicima J-22 i trenaznim dvosedima sa punim borbenim sposobnostima NJ-22, do kraja osamdesetih, popunjene su tri eskadrile JRV -238. IBAE(Lovacko Bombarderska Avijacijska Eskadrila) u Cerklju, 241. IBAE u Skoplju i 242. IBAE u Podgorici. Ukupno je naruceno 206 aviona za oba ratna vazduhoplovstva. Zbog raspada SFRJ i gradjanoskog rata nisu dovrseni svi primerci. Na aerodromu Mahovljani u blizini Banja Luke, nakon povlacenja federalnih bojnih snaga u SRJ, ostala je pod kontolom srpskih vazduhoplovnih snaga eskadrila sa 12 Orlova. Nekoliko aviona je letelo na borbene zadatke sa krajiskog aerodroma Udbina.
IAR-93B, rumunski pandan J-22, je skromnije opremljen I naoruzan. Na njima lete piloti dve eskadrile 67. Lovacko-bombarderskog puka u Krajovi.
Prva serija jugoslovenskih aviona Orao izradjen je u varijanti izvidjaca i predata je na upotrebu 353. eskadrili u vazduhoplovnoj bazi Mostar. Na vazuhoplovnom salonu Burze(francuska) 1985. godine prvi put je izvan zemlje prikazan jedan od aviona j-22 Orao iz prve serije. Stajni trap za Orlove izradjen je po francuskoj tehnicoj dokumentaciji u fabrici “Prva petoljetka” u Trsteniku i identica je stajno trapu aviona Jaguar (Britanija/Francuska).
U avione Orao ugradjeno je jedno od najboljih sedista za spasavanje pilota renomirane britanske kompanije “Martin Beker” i nosi oznaku Mk YU 10LB.
Tokom gradjanskog rata u sastavu Vazduhoplovstva i PVO VRS delovala je eskadrila opremljena avionima J-22 i NJ-22 Orao.
Slika
Slika
Orao demonstrator slikan by BAJKER na aeromitingu Batajnica 2012.
Slika
Slika

Korisnikov avatar
snork
Postovi: 4878
Pridružio se: 13 Jan 2012, 07:50
Lokacija: Beograd

Re: Ratna tehnika

Post od snork » 26 Nov 2012, 11:37

Lepo. :) Rekao bih da je korisna nosivost, u odnosu na masu praznog aviona, vrlo dobra. Zna li neko koja raketa je ona bela, gore desno na slici sa naoružanjem? Jasno se vidi "prozor" IC senzora, po obliku liči na vazduh-vazduh raketu?
Ђенерал Јанковић

Korisnikov avatar
BAJKER
Postovi: 6087
Pridružio se: 13 Jan 2012, 15:34
Garaža: Suzuki SX4 1.5 MTB Cannondale bike
Lokacija: Zemun,Beograd,SRBIJA.

Re: Ratna tehnika

Post od BAJKER » 26 Nov 2012, 12:56

АГМ-65 Маверик
АГМ-65 Маверик је тактичка ракета ваздух-земља намењена за блиску подршку. Ефикасно дејствује против различитих тактичких циљева као што су оклопна возила, бродови, транспорти трупа и материјала, складишта муниције и резервоари горива.
АГМ-65Ф коју користи Ратна морнарица САД има инфрацрвени систем навођења прилагођен праћењу бродова и бојеву главу тежине 136 kg која је знатно већа од бојеве главе са конусним експлозивним пуњењем тежине 57 kg на моделу који користи Марински корпус САД и Ратно ваздухопловство САД. АГМ-65 има две врсте бојеве главе: први модел има контактни упаљач, док други тежи модел који пробија мету својом кинетичком енергијом има упаљач са одложеним дејством. Други модел је нарочито повољан за дејствовање по великим метама од чврстог материјала. Оба модела погони ракетни мотор на чврсто гориво смештен иза бојеве главе.
Ракете АГМ-65 Маверик кориштене су у великом броју у операцијама Пустињска олуја, Племенити наковањ и Пустињски штит.
У периоду модернизације РВ и ПВО Југославије непосредно пре избијања грађанског рата набављена је одређена количина авионског наоружања западног порекла. Међу њима је била и ракета АГМ-65 Маверик са ТВ навођењем. Њоме су били наоружани авиони домаће производње Ј-22 Орао.

Карактеристике
Мотор: Thiokol TX-481 ракетни мотор на чврсто гориво са две млазнице
Димензије: дужина 2,55 m, распон крила 710 mm, пречник 305 mm
Маса: од 208 kg до 302 kg у зависности од модела и тежине бојеве главе
Максимални домет: на великим висинама 27 km, на малим висинама 13 km
Систем навођења: А, Б, К и Х модели електронско-оптичко навођење; Д и Г модели инфрацрвено ТВ навођење; Е модел ласерско навођења: Ф модел инфрацрвено навођење
Бојева глава: 135 kg са контактним упаљачем и упаљачем са одложеним дејством
Slika

Odgovori