Bijeljina „Trophy“ ( vozio sam Defendera!!!!) Adventure
Veliku zahvalnost za ovo naše jučerašnje putešestvije dugujem mome kumu Jovici Babiću i njegovom bratu Slavenu, a naklon do zemlje ljudima iz Tehničkog remonta Bratunac ( TRB ) koji su obavili sjajan, da ne kažem vrhunski posao jer su iz mrtvih podigli jednu urbanu legendu među 4x4 vozilima, Land Rover Defendera i od njega napravili ultimativnu mašinu stvorenu za uživanje. Ali ne za uživanje ispred lokalnih kafića gde današnja dokona mladež provodi većinu svoga vremena, već za pravo uživanje. U prirodi. Blatu. U šumi toliko gustoj da ne vidiš put ispred sebe. Na tren, ali samo na tren juče sam se osetio kao član neke ekspedicije, kao učesnik velikog Camel Trophy relija, ili kao G4 Challenge relija.
I jednom i drugom zajedničko je jedno. Land Rover koji učesnici voze.
Da ne zaboravim da pozdravim i kumovog prijatelja Mitra, sjajnog čoveka koga sam imao priliku da upoznam i koji je takođe dobrim delom zaslužan za izgled ovog, slobodno mogu da kažem, borbenog vozila. Ako su ljudi iz Tehničkog remonta u Bratuncu srce tima koje je pripremilo ovu mašinu, onda je Mitar sigurno njegov mozak, „master mind“ operacije Defender.
Naravno, veliki pozdrav za Dačija i njegovog matorog što su nam se juče pridružili i bili deo ekipe.
Velika pohvala za dva najmlađa učesnika ove avanture. Kumovog sina Marka i moga sina Aleksu koji su stojički izdržali sva iskušenja na koja sam ih, vozeći ovo čudo bacio, i koja su stisnula zube u bila hrabra i kada su kao ping pong loptice skakala po gepeku, i kada smo se zaglavili u šumi, jer su pokazali da su dostojni jednog ovakvog putešestvija.
Defender je rođen 1994. godine, toliko rustičan, zastareo, demode, sa motorom od 2.500cm3 koji kada radi možeš da mu prebrojiš taktove. Ručica menjača k‘o skinuta sa Dajca, kad radi u leru brunda poput nekog mede. U njemu mesta za 9 ljudi, pa mož‘ celu familiju da potrpaš u njega sa sve starcem i taštom i upustiš se u ultimativnu avanturu daleko od normalnih puteva i civilizacije.
E, da. Ima i kontakt bravu. I to sa leve strane. Kao Porše i jedna njegova „drugarica“ poreklom iz Rusije. Lada Niva.
I dok ona ima tri ručice – menjač, reduktor i blokadu diferencijala, Defender ima samo dve. Menjač i jednu manju na kojoj se nalaze reduktor i blokada diferencijala.
Ali su sve to ljudi iz TRB iliti Tehničkog remonta Bratunac tako dobro uklopili, restaurirali, vratili mu onaj originalni šmek i šarm da bih bez razmišljanja uvek odabrao ovo i ovakvo vozilo ispred bilo kog drugog ( osim možda Mercedesa G klase ).
I što je najbolje, kada ovakav jedan auto parkirate negde, jednostavno će vaš LR biti upadljiviji, pogledi će ići ka njemu, jer ovakav auto jednostavno nema šanse da ne upadne u oči.
Kuda je sve ovaj naš junak juče prošao ostaće samo za priču.
Ostvario mi se jedan od klinačkih snova, da vozim jedno ovakvo čudo i da se na trenutak osetim kao neki avanturista, da budem dete kome su roditelji poklonili omiljenu igračku da se sa njome igra. A i kum je zaista bio oduševljen posle jedne ovakve avanture, pa je dogovor da je možda ponovimo u neko dogledno vreme. Jer vožnja jednog ovakvog vozila je kao vožnja na regati od Janje do Pavlovića mosta ( ko je bio, a znam da nas je dosta bilo, znaće o čemu pričam ). Jedan meštan u Amajlijama je bio još bolji kada me je pitao: „Jaooooj pa ovo je đavo auto. Pa gde pođoste sa njim?“
Ovo je bila jedna beskompromisna avantura posle koje se čovek vraća kući blatnjav i štrokav, čekajući da žena krene da ga psuje zbog količine blata koje uneseš u kuću ( svoju ili kumovu ), ali posle koje ti je puno srce i duša, a baterije za životne probleme toliko napunjene, da možeš da im se nasmeješ u lice i kažeš im:
„Izađite mi na crtu ako smete“
Još jednom, hvala ti kume, hvala ti Slavene, hvala ti Mitre, i duboki naklon za ljude iz Tehničkog remonta u Bratuncu.
