ftj napisao: Kad bi propisali minimalac od 500e mogli bismo kompletno kao država odmah da stavimo ključ u bravu i da objavimo bankrot. Međustanje bi moglo biti štampanje para a to znamo kako se završilo.
Što znači da ako bi se suočili sa realnošću, plate bi morale da budu i mnogo manje nego što jesu a da ne pominjem koliko bi morali da otpustimo ljudi u javnom sektoru.
Mi smo mala i veoma siromašna država koja troši više nego što ima i to je činjenica sa kojom retko ko želi da se suoči. Ne može se to rešiti tako što se poput švajcaraca propiše da imaš 2,500e platu i rešiš problem. Mislim, možeš ako si švajcarac.
Plata od 200 evra cak cesto nije zaradjena, a plate u javnom sektoru se vecinom isplacuju od tudjeg novca, tj kredita i nekoliko puta prevazilaze mogucnosti.
Uz javnu tajnu da na jednom radnom mestu platu prima po 3-4 a nekad i vise ljudi koji se navodno nazivaju zaposlenima a zapravno nemaju sta da koristno rade 8 sati dnevno. Njihov dolazak na fiktivno radno mesto vise kosta nego da sede kuci i primaju socijalnu pomoc, iz tog istog budzeta.
Realnost je da od plate reda 50 evra kolika je bila 2.000 godine nismo imali privredni rast koji omogucuje 10 puta vece plate.
Sa tih 50tak evra, realno je sada otprilike oko 150 evra, to je realni domet nase ekonomije u balansu da se potrosi onoliko koliko se novih para napravi.
Svakog meseca uzimanje kredita za plate je neodrzivi model i svako ko propoveda da treba iz nekog bunara i necijeg tudjeg novcanika deliti po zeljama svakog meseca 500 (a zasto ne 600 ili 900) evra da bi to navodno podiglo ekonomiju putem potrosnje tudjeg novca treba da se malo pozabavi osnovnom matematikom a moze i da se raspita o piramidalnim semama poznatim po Ponziju.
Dafiment banka je tako plastican primer ideje da treba potrositi nepostojece pare iz kojih ce se same od sebe pojaviti nove jos vece pare,...
Plate su posledica rada i zaradjenog, nikako nisu plate po zelji nastale iz magle mogucnost ekonomske odrzivosti.
Takav sistem smo imali u SFRJ i kasnije i rezultati nisu izostali, koji se danas tako ocigledno vide. Veoma svezi primeri takvih propovedi su Grcka, Francuska i citav niz zemalja Evrope gde se vise trosi nego sto se stvara uz iluziju da je to prolazna prehlada. Iako je temeljni problem presipanja iz supljeg u prazno, tj dogovora da se trosi koliko se zeli a ne koliko ima.
I onda ipak nastane cudo pa stignu krediti i dugovi na naplatu. Bas pravo cudo da vlasnici traze nazad ono sto pozajmili.
Dok smo stampali stalno nove obveznice sa rokom od 13 meseci drzavne plate se delile sakom i kapom, kako to vise cak i uz astronomsku kamatu vise nije pouzdano drugima i slabo se trazi, a kredit u novcu niko normalan vise ne zeli ni da nam ponudi jasno je da sve plate kod nas moraju da idu nadole.
Bilo smanjenjem nominalno bilo kroz povecanje poreza bilo kroz obezvredjivanje novca kao vrednosti.
Tu dileme uopste nema, samo je pitanje koliko naglo mora da nastane smanjenje plata i ko ce sve biti uvucen u tu spiralu. 1993. godina nije bila tako davno da se pravimo slepi i gluvi da se nije ni dogodila.