Laki je u svom textu u politici cec pisao o elektromagnetnom topu pa evo prenosim clanak
ANALIZA VESTI
Top nije Teslin, ali jeste srpski
Prednost elektromagnetnih topova u odnosu na klasičnu artiljeriju jeste u tome što se ispaljuju projektili sa ogromnom početnom brzinom, većim dometom i većom preciznošću.

Američki elektromagnetni šinski supertop
Da li je najnovije oružje iz arsenala Pentagona, superdalekometni elektromagnetni top, nešto što smo u Srbiji razvili još krajem osamdesetih godina prošlog veka? I malo pomogli Amerikancima da i oni razviju svoj supertop? Ili, kada god se spomene neko novo „čudesno” američko oružje, poput tog sada najavljenog topa, svi se odmah setimo Nikole Tesle i njegovih eksperimenata u oblasti „smrtonosnih zraka”. Istina, još i danas nije u potpunosti razjašnjena dilema: je li reč o visokoenergetskom laseru, ili o oružju sa snopom čestica velike energije.
U maju 1983. godine, u vreme kada je američki predsednik Ronald Regan prvi put najavio „rat zvezda”, upoznao sam u San Francisku penzionisanog potpukovnika i doktora nuklearnih nauka Tomasa Birdena. Potpukovnik Birden mnogo godina je proučavao sva otkrića i sve Tesline patente i još tada mi je rekao da će SAD u sistemu antibalističke raketne odbrane koristiti Tesline otkrića, poput skalarnih interferometara sa četiri režima rada, odnosno to je osnov za oružje s usmerenom energijom koje protonskim zracima može da uništi bojeve glave raketa. Birden je tvrdio da je Moskva na tom polju istraživanja upravo primenila Teslina otkrića, i da su tadašnji Sovjeti u svemu tome otišli mnogo dalje od Amerikanaca. Ubrzo zatim, Amerikanci su zabranili odnošenje iz SAD svih naučnih dokumenata koji su u vezi sa rad Nikole Tesle. Onda je japanska sekta Aum Šinrikio 1995. godine poslala u Beograd šest svojih „delatnika” da malo prouče u Muzeju Nikole Tesle sve što ima veze sa oružjem.
Tesline skalarne talase Rusi su već iskoristili u sistemu protivbalstičke i protivvazdušne odbrane, jer čemu drugom može da im služi ogroman magnegnohidrodinamički generator povezan s akceleratorom čestica upravo u sistemu PVO? Pomoću snažnih akceleratora, atomske se čestice u jednom snopu ubrzavaju do velikih brzina, skoro do brzine svetlosti, i kao takve na svaki cilj deluju svojom velikom energijom.
No, najnoviji američki, šinski, elektromagnetni supertop nije direktno povezan sa Nikolom Teslom, ali jeste na neki način sa Beogradom. To je projekat koji spada u četiri strateška programa budućnosti SAD i Amerikanci odavno eksperimentišu sa takvim topovima kao najpogodnijem oružju za zaštitu od interkontinentalnih balističkih projektila. Ideja o korišćenju elektromagnetnog polja za lansiranje projektila nije nova, principi rada elektromagnetnih akceleratora odavno su poznati, pa postoje dva tipa elektromagnetnog topa: solenoidni i šinski.
Glavna vrednost elektromagnetnih topova u odnosu na klasičnu artiljeriju jeste to što se iz njih ispaljuju projektili sa ogromnom početnom brzinom, većim dometom i većom preciznošću. Elektromagnetni topovi imaju brzinu projektila četiri do pet puta veću i od najbržeg puščanog metka, jer top deluje na principu interakcije magnetnog polja. Firma „Vestinghaus” još je pre 16 godina napravila prototip elektromagnetnog topa, dugog samo 4,8 metara. Laboratorije u Los Alamosu i Livermoru još tada su postigle početnu brzinu projektila ispaljenog iz elektromagnetnog topa od 6.100 metara u sekundi. U periodu od 1977. do 1984. „Vestinghaus” je imao niz eksperimenata u kojima je plastični projektil težak 317 grama ispaljen iz elektromagnetnog topa brzinom od 4.200 metara u sekundi.
Šinski top je modernija verzija elektromagnetnog topa. Sastoji se od dve paralelne šine između kojih klizi projektil – granata. Kada se u trenutku „opaljenja“ povežu sa izvorom jednosmerne struje, struja počinje da teče kroz jednu od šina, prolazi kroz armaturu između šina i na kraju se vraća kroz drugu šinu. Magnetno polje formirano oko šina u kombinaciji sa električnim tokom struje stvara Lorensovu silu koja ubrzava projektil koji se ispaljuje.
Pronalazač šinskog topa je Francuz Andre Luj Fošon-Vileple, ali sve do Drugog svetskog rata najbolje rezultate u eksperimentima imali su Jugosloveni 1936. godine, stručnjaci iz ondašnjeg Ministarstva rata. Pre petnaestak godina u Vojnotehničkom institutu i Institutu za fiziku u Beogradu nešto se radilo oko modela elektromagnetnog šinskog topa pod imenom EML EDA. Cilj ispitivanja bio je da se ostvari sudarna brzina između projektila i prepreke od oko 15.000 metara u sekundi, tri puta više nego što su postizali Amerikanci. Naime, u tu svrhu još je u SFRJ napravljen projekat koji predviđa tri aerodinamička akceleratora: EDA-0, EDA-1 i EDA-2.
Akcelerator EDA-0 proverio je osnovni model našeg šinskog topa, 1985. godine smo napravili instalaciju šinskog topa ukupne energije od sedam kilodžula. Energija je obezbeđena pomoću baterije sastavljene od sedam visokonaponskih kondenzatora, ukupnog kapaciteta od 280 farada. Uspešan eksperiment, sa projektilom mase od 0,3 grama, obavljen je šinskim elektromagnetnim topom čija je dužina šina bila 250 mm, a poprečni presek 6h6 mm.
Krajem 1987. realizovan je uređaj EDA-1 i u periodu 1988–1990. godine izvršeno je više od 50 opaljenja. Postigli smo brzine od 3.000 metara u sekundi sa projektilom mase od 0,7 gr i 2.500 metara u sekundi sa projektilom mase od 1,1 gr. Ostvarena je vrlo visoka vrednost koeficijenta iskorišćenja, često preko sedam odsto, što je bio odličan rezultat za instalaciju tog tipa. Uređaj EDA-2 trebalo je da ispaljuje projektile mase jedan gram brzinom od 7.000 metara u sekundi, ali je onda došao raspad Jugoslavije i sada nije poznato u kom je stanju nekadašnji jugoslovenski, a sada srpski elektromagnetni šinski top. Po svemu sudeći, mi smo u Srbiji krajem devedesetih godina odustali od tog projekta, Amerikanci nisu i smatraju primenu elektromagnetizma tehnologijom budućnosti.
Miroslav Lazanski
objavljeno: 13.03.2012.