Pricao sam sa pilotima. Uz sve postovanje civilnih pilota, letenje, sletanje i ILS prilaz helikopterom se drasticno razlikuju od prilaza avionom.
Tacnije, mnogo je teze. Mi-17 jednostavno ne moze da lebdi u takvim uslovima. Tako je kako je, ako kazu tako piloti koji lete 20 godina na tom tipu, onda je tako, nema razloga da lazu, pogotovo sto ih poznajem jako dobro. Ako sam dobro skapirao, njemu za lebdenje treba neka vidljivost kakva takva. Cak jako mali broj modela helikoptera na svetu ima autopilot koji to uopste moze da izvede.
On je pao zbog toga sto je na tacki BOGGY (odakle se vrsi finalni prilaz na pistu 30) saznao da mora na ILS sletanje na Nikolu Teslu. Tu tacku je koristio tada samo kao GPS tacku za skretanje ka VMA. Ako cujete zapise, citate zapise, videcete da je plan bio VMA i da je Omer Mehic na 13 milja od NT saznao da ce tu da slece. U takvim uslovima je bilo potrebno da se TRENUTNO pripremite sa prilaz koji je cak i prevazilazio uslove za CAT I i obucenost posade. Takodje, vidite da su mu meteo izvestaje dali na kasicicu, kontrolor letenja stalno menja jedinice mere - pitao sam ih i to je bilo zbunjujuce, ali ne i presudno, ali oduzima koncentraciju u napornom prilazu za helikopter.
Morate shvatiti da je ovako nesto tesko raditi sa helikopterom bez vizuelnih orijentira u fazi sletanja. Retko koji helikopter je opremljen za sletanje u nultoj vidljivosti ili niskoj bazi oblaka kakvi su bili u trenutku pada - 35m od zemlje. Kazu da je ovo izazov i za najiskusnije pilote (posto je bila i noc).
Dalje, zadnja komunikacija i nepreciznost radara kontrole letenja je malo zbunjujuca (ali ne po pitanju visine). Zbunili su posadu koja je, kako kaze kontrola letenja, morala da vidi pistu ("Sada ste iznad praga piste") - a oni nisu videli nista. Kao sto svi piloti znaju, morate imati vizuelni kontakt za sletanje (CAT I). Tamo gde je navodjen, gde mu je receno da je na pragu piste ali on nije video nista. U tom trenutku gubi orijentaciju i udara u zemlju jer je bio ispod visine odluke u najkriticnijoj fazi leta. Evo objasnjenja bivseg Omerovog komandira i iskusnog pilota:
"Elem, apropo diskusija oko pretposlednje rečenice pokojnog Omera Mehića, koju je izgovorio u konverzaciji sa kontrolom leta na aerodromu Surčin, a koja glasi: "Pa ne vidim je, imam 140 metara" i na kojoj se stvarnoj visini helikopter tada nalazio. Moje mišljenje je sledeće:
- Procedura ILS prilaza odvijala se po QNH pritisku.
- Visinomer vodje posade (Omerov), na olupini helikoptera, nadjen je podešen na QNH pritisak.
- Omer je izjavio da ne vidi pistu iako ima 140 metara visine, znači po QNH pritisku!!!
- Nadmorska visina aerodroma Surcin * iznosi 98 metara. (*ispravljeno posle).
- 140 metara, minus 98 metara, jeste jednako 42 metra.
Helikopter se znači u tom momentu nalazio na stvarnoj visini od četrdesetak metara iznad piste. A Omer istu nije video!
Toliko o vidljivosti na aerodromu u toku drugog pokušaja sletanja.
Da malo uprostim za one koji problematiku slabije razumeju:
- visina leta po QNH pritisku je vertikalno odstojanje helikoptera u odnosu na srednji nivo mora (grubo rečeno-to je nadmorska visina helikoptera u letu).
- nadmorska visina aerodroma je vertikalno odstojanje ravni poletno-sletne staze u odnosu na srednji nivo mora.
- stvarna visina helikoptera je razlika očitane vrednosti visine leta na visinomeru i nadmorske visine aerodroma.
Što će reći, pri dodiru piste na aerodromu Surčin, visinomer u helikopteru podešen na QNH pritisak pokazivao bi visinu od 98 metara, a helikopter je već sleteo i nema stvarnu visinu.
Rečenica izgovorena pre ove: "Ponovo je ne vidim pistu, imam problem, nemam vidljiv kontakt, moram u penjanje" meni govori da je Omer bio svestan prolaska "visine odluke" i da, pošto nije uspostavio vidni kontakt sa pistom, mora prekinuti neuspeli prilaz i preći u penjanje. Reč PONOVO, po meni se odnosi na prethodni neuspeli pokušaj, kada takodje nije uspostavio vidni kontakt sa pistom. da još malo uprostimo: zanemarimo sada pritiske i sve moguće visine i pričajmo samo o stvarnoj visini iznad tla (piste) na kojoj se helikopter nalazio u momentu kada Omer izgovara ovu rečenicu. Ona iznosi četrdesetak metara, i Omer je toga svestan ali i dalje ne vidi pistu, nema vizuelni kontakt sa istom da bi uspešno izršio poslednju fazu prilaza za sletanje, samo sletanje-prizemljenje helikoptera, koje mora da se odvija vizuelno. Koliko iz izveštaja shvatam, osposobljen je, uvežban i u trenaži za instrumentalni prilaz po ILS do visine 60 metara iznad piste, kada istu mora da ugleda i ostvari vizuelni kontakt sa njom da bi izvršio sletanje-prizemljenje. To se nije desilo ni u prvom pokušaju, kada prekida prilaz i ide u drugi pokušaj i opet se dešava isto: ne vidi pistu ni kada ima 60 metara stvarne visine, ni sa visine od 40 metara kada donosi ispravnu odluku da ponovo prekine prilaz i krene u penjanje. To su činjenice koje ukazuju da su stvarni meteorološki uslovi na aerodromu Surčin nepovoljni za sletanje i ispod meteorološkog su minimuma i za helikopter i za Omera. Po meni nema nikakvog "nesporazuma" izmedju kontrolora leta i Omera, makar ga ja ne vidim. I jedan i drugi misle na istu stvarnu visinu, stim da kontrolor misli da bi Omer trebao da vidi pistu sa te visine, ali je Omer ne vidi. Znači da je, ili donja baza niskih oblaka ispod 40 metara iznad piste, ili je magla toliko gusta da smanjuje vidljivost ispod 40 metara. Helikopter i Omer su na 40 metara stvarne visine ili još uvek u oblaku ili u gustoj magli. To meni govore podaci iz izveštaja. "
Evo baze oblaka u trenutku udesa (35m):
