El Clasico iz moje perspektive
Za početak se setite bilo koje značajne utakmice kod nas. E sad zamislite sve suprotno i to je El Clasico.
Naravno da je nabitnija utakmica u fudbalski ludoj Španiji, ali i mnogo više od toga. Istovremeno je i porodični događaj, turistički događaj, finansijski događaj i mnogo toga još u jednom.
Sam stadion se nalazi jako blizu centra grada u potpuno urbanom okruženju. Okružen je stambenim zgradama i lokalima.
Kad se prilazi stadionu prvo što upada u oči je da sve radnje najnormalnije rade iako je ispred njih hiljade ljudi. Tu se muva razni svet. Ljudi dolaze iz celog sveta, iz Latinske Amerike, Azije, cele Evrope. Mnogi mladi su pijani. Lako je vidljivo da donose pivo ili žestinu i cirkaju pred stadionom. Policija sve to vidi i ne reaguje sve dok se ne desi neki incident, a njih je jako malo. Za sat vremena muvanja oko stadiona videli smo samo jedan cirkus kad je jedan momak vidno pijan počeo da pada i posrće. Drugovisu ga čuvali da se ne povredi, a pošto se napravila neuobičajna gungula za tren su dojahala dva pandura.
Na istom prostoru se nalaze navijači oba kluba, stoje jedni pore drugih bez ikakve pomisli da se mamr vređaju međusobno, a kamo li da se pobiju.

Ispred stadiona se prodaju navijački rekviziti oba kluba potpuno ravnopravno.
Sat ipo pred meč na stadion dolaze igrači Barselone. To je jedini trenutak kad je deo ulica oko stadiona bio obezbeđen.

Svi ostali sa VIP statusom koji su dolazili vozilima do samog stadiona i ulazili istim u stadion su se probijali kroz gužvu.
Pre utakmice je trebalo podići karte. Karte nam je obezbedio jedan igrač Reala i trebalo je da ih podignemo na jednom od ulaza. Kad smo došli i sačekali red, shvatili smo da postoji poseban šalter zaprodaju karata koje igrači namene nekome. Na šalteru postoji po gomila koverata svakog igrača, tako da kad dođete prvo kažete koji igrač je ostavio karte, a onda i na koje ime, date pasoš da se legitimišete i platite karte. Gužva je ogromna čak i na tom šalteru i u redu su ljudi iz celog sveta.
A evo je i karta
Naoružani kartama idemo na naš ulaz, a tamo me čeka novi šok. Karta se provlači kroz aparat koji otvara prolaz i vraća katru, a nakon toka se nailazi na redare. Redar me moli da otvorim torbu koj nosim, letimično pogleda unutra i pušta me. Kolegi pipa prepun džep jakne i takođe ga pušta gledajući ga u učudu što diže ruke zapretres. Tamo se ljudi ne pretresaju, a u stadion je moguće uneti manje više sve.
Odlazimo do WC-a i ponovo ostajemo u čudu jer je isti čist i uredan, ima toalet papira, sapuna i aparate za sušenje ruku. Postoji čak i ženski.
Penjemo se na drugi nivo i nailazimo na razvodnicu. Jbt ko da smo u pozorištu. Pokazujemo joj karte, a ona nas upućuje na naša mesta. Dobili smo karte za jug, tribinu najvatrenijih navijača, drugi nivo, drugi red, praktično iza gola i to onog u koji su ušle tri lopte.
Sedamo na mesta i počinjem da gledam oko sebe. Oko nas sve ljudi sa godišnjim ulaznicama. U prvom redu babe i dede od 70 i kusur godina, iznad nas slična godišta, puno male dece.... zamišljam kako bi bilo da se neka baba ili dete ušeta na sever Marakane.
Pogledom tražim policiju i jedva ih nalazim. Na celom stadionu je bilo oko 50-ak uniformisanih policajaca. Ja ponovo u čudu.
Nastavak kasnije.