Zoran Ilić
Auto-stopom pod kečetom od Beograda do Kragujevca
Celim putem od Dunav stanice do Ralje nisam uhvatio nijedan preki pogled
Čitajući dnevnu štampu stekao sam utisak da se povećava netrpeljivost između Srba i Albanaca. Pošto ne verujem mnogo medijima, da bih stekao pravu sliku o životnim prilikama u pojedinim krajevima naše i susednih država, volim da je, putujući, osetim svojim čulima.
Pre tri godine putovao sam autobusom od Rožaja preko Peći, Prištine, Gnjilana do Bujanovca. Nisam hteo da se izjašnjavam kao Srbin. Tokom vožnje, uglavnom sam ćutao, ali su me brzo provalili već na granici između Crne Gore i Kosova. Kondukter je išao od putnika do putnika upisujući imena i prezimena na neki formular, potreban graničnoj policiji. Kad sam rekao svoje ime i prezime svi su pogledali u mene. Na granici je kondukter samo dao onaj formular sa imenima putnika i odmah smo krenuli dalje. Od Peći do Prištine išli smo novim autoputem. U Prištini sam posle sat i po čekanja na novoj autobuskoj stanici prešao u autobus za Gnjilane, a tamo u treći autobus za Bujanovac posle dva sata čekanja. Na granici u Končulju ista procedura, samo što je formular šetao od putnika do putnika, koji su se sami upisivali. Ohrabrio sam se pa sam se upisao ćirilicom. I na ovom prelazu ista procedura. Policajac je uzeo onaj formular i odmah dao znak da možemo dalje.
Pre dve godine supruga i ja smo našim kolima proputovali celu Albaniju u koju smo ušli iz Makedonije, jer smo bili na kraćem odmoru u Ohridu.
Obišli smo Elbasan, Fijer, Vloru (naški Valonu) Sarandu na krajnjem jugu Albanije, odakle se vidi Krf, a potom, centralnom Albanijom, Đirokastro, rodno mesto Envera Hodže, Tiranu, Dures (naški Drač) i Skadar. U Crnu Goru smo ušli na prelazu prema Ulcinju.
Na ovim putovanjima nisam doživeo nikakvu neprijatnost. Da li bez neprijatnosti može po Šumadiji da putuje Albanac? Rešio sam da to proverim. Kako?
Odlučio sam se za auto-stop i izabrao sam deonicu Beograd–Kragujevac; ranac na leđa – a da ličim na Albanca, pokrio sam glavu kečetom. (Kao što je šajkača srpska kapa, tako je keče albanska kapa.) Krenuo sam iz Beograda sa Dunav stanice. Umesto podignutog palca, znaka auto-stopera, koristio sam Đilasovu bus-plus karticu. Kod auto-stopera važna je besplatna vožnja. Pošto imam više od 70 godina u Beogradu se vozim besplatno (bus-plus stopom). Ušao sam u autobus 33 s namerom da na Trošarini uhvatim 408 do Ralje.
Na Dunav stanici sam zamolio jednu gospođu da me „škljocne” kako čekam autobus, a odmah posle Slavije jednog mladića, koga sam ocenio da neće pobeći s mojim aparatom, kako sedim u autobusu. Nekako mi je bilo žao što me niko ne primećuje. Mene, Albanca, sa kečetom na glavi. Iako sam dobro znao gde je Trošarina, čim sam prošao pored bivše fabrike nameštaja „20. oktobar”, pitao sam gospođu koja je sedela pored mene: „Moljim, gde fatam aftabus za Avalju”?
Dok se ona razmišljala kako da mi objasni, jedna druga gospođa, koja je sedela iza nas, reče: „Baš ovde. Ovo je Trošarina”, i pokaže mi rukom: „Odavde polaze autobusi za Avalu”. Zahvalio sam sa „falja” i izašao iz „tridesettrojke”.
Na Trošarini sam se raspitivao za autobus koji ide prema Ralji, iako sam bio dobro obavešten, pa pošto sam imao dvadesetak minuta vremena, kupio sam burek i pojeo ga sedeći u „turskom sedu” na jednom od perona. I tu sam zamolio jednu devojku da me „škljocne”. Izgleda da me nije dobro razumela jer mi je odmah okrenula leđa. Ko zna šta je pomislila. Matori Albanac hoće „škljocanje”. No ja sam škljocanje dobio od jednog mladića, kako čekam autobus, a od drugog kako se baškarim besplatno u busu 408 na putu za Ralju.
Celim putem od Dunav stanice do Ralje nisam uhvatio nijedan preki pogled i samo jednom sam čuo: „vidi, Šiptar”. Pravo da vam kažem, pribojavao sam se da ne naletim na neku budalu koja bi me napala, bilo verbalno, bilo fizički. Za takav slučaj pripremio sam šajkaču, koju sam držao u džepu ranca, kojom bih hitro zamenio keče.
Penzioner iz Beograda
Sutra: Nije bilo neprijatno
http://www.politika.rs/rubrike/ostali-k ... ca.lt.html