Počnimo od toga da neke kulture više ne postoje kao potpuno prirodne — najkarakteristični je kukuruz koga kao takvog nema sigurno 40 godina. Dakle, ako posadite seme sa ubranog klasa, primiće se mali broj, a stabljike i plod će biti deformisani (obično ploda neće ni biti, trska će porasti bez klasa).
Dakle, svake godine morate kupovati laboratorijsko proizvedeno hibridno seme.
Slična je priča za papriku, paradajz, krastavce, dinje, lubenice...
Pokojni deda je sačuvao nešto nehibridnih semenki. Znam za čoveka iz Kragujevca koji besplatno daje neko prirodno/nehibridno seme. Ali to je retko i potpuno nerentabilno. 70 godina stari hibridi su dali dvostuku količinu ploda u odnosu na nehibride, mahom su otporniji na nove probleme (pomenuta krompirova zlatica je relativno nova stvar za nas, nije postojala u Evropi do pre 60 godina), kao i rešenja za njih (prskanje). Sa druge strane, ako je nehibrid preživeo do danas, ne traži nikakvo tretiranje hemikalijama (koje je kod hibrida obavezno) i jedina mu je mana što plodovi ne izgledaju identično i kao iz Diznilenda — mi imamo takve kruške u selu, ružne kore ali ukusne, krupne i izdržljive.
Bez hibrida čovečanstvo ne bi preživelo a posebno ne seljaci

, jer zamislite koliko oni danas loše žive, a bez hibrida bi imali mnogostruko manji rod.