nikaragva napisao:To je sve diskutabilno.
Bitan je zvanicni stav, a ne sta rade ispod zita.
U Hrvatskoj ovo prerasta u zvanican stav

Slažem se. Postoji razlika kada je fašizam zabranjen i njegovo propagiranje kažnjivo (što je u Nemačkoj ugrađeno u sam ustav, tj. Grundgesetz), u odnosu na slučaj kada su osnivanje države i nacionalni identitet bazirani upravo na fašizmu, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Da stvar bude gora, nije u pitanju neki opšti fašizam, već enormna i patološka mržnja prema jednom narodu - Srbima.
nikaragva napisao:Ali ni mi nismo daleko. Polako, ali sigurno smo se svrstali na njihovu stranu, odnosno stranu Nemaca i sila osovine, kada je u pitanju taj deo istorije.
Sa ovim se nikako ne slažem. I da hoćemo, kako bismo mi mogli da se svrstamo na tu stranu, kada smo jedna od najvećih žrtava Nemačke i njenih saveznika u oba svetska rata? U prvom bukvalno najveća - sa 50 % muškog i 30 % ukupnog stanovništva koje je ubijeno ili umrlo. U drugom među najvećim - sa 1.5 miliona mrtvih od oko 7 miliona Srba koliko je bilo u Kraljevini Jugoslaviji. Pri tome je genocid koji su Hrvati sproveli u NDH uporediv sa nemačkim genocidom nad Jevrejima - na teritorijama na kojima su imali vlast, ubili su oko polovine svih Srba.
Ako misliš na pojave kao što su premijer-predsednik Vučić koji hvali Nemačku i "protestantski radni moral", to je pre svega izraz očaja i nemoći da uradi išta u korist Srbije u trenutnom geo-političkom okruženju, pa se ulaguje Angeli Merkel. Možda će posle nje kancelar postati neki katolik, pa će i Vučić shvatiti koliko je glupo što je Nemačku povezivao samo sa "protestantskim moralom".
Shvatam tačno na šta misliš, ali to nije pojava vezana za Srbiju, niti mi to svojevoljno radimo. Reč je o tome da su sa početkom Hladnog rata, Amerikanci postavili Zapadnu Nemačku u položaj glavnog saveznika u borbi protiv SSSR-a i komunizma (zbog njenog geografskog položaja i veličine). Umesto da bar neko vreme bude kažnjena zbog Drugog svetskog rata, u Nemačku je upumpana enormna finansijska pomoć, obnovljena joj je industrija, i ona je vrlo brzo ponovo postala najjača zemlja u Evropi. Amerikanci nisu imali negativan stav prema Nemcima, jer protiv njih nisu ni ratovali (osim malo na kraju). Francuska i Britanija nisu bile za takvo "nagrađivanje" Nemačke. Holandija je čak predlagala da se Nemačkoj zabrani svaka industrijska proizvodnja i dozvoli samo poljoprivreda za sopstvene potrebe. Ali te zemlje, osiromašene i razorene u ratu, i same su zavisile od američke pomoći i nisu bile u situaciji da utiču na američku politiku. U međuvremenu, Sovjeti stvaraju blok komunističkih zemalja. Zapad širenje komunizma doživljava kao pretnju (što u izvesnoj meri i jeste bila), počinje anti-sovjetska histerija i vrlo brzo nemački zločini bivaju zaboravljeni, a komunizam postaje "najveće svetsko zlo". Tako je ostalo narednih 45 godina.
Jugoslavija postaje komunistička zemlja, odbija Maršalov plan finansijske pomoći za obnovu,

i propušta šansu da postane koliko-toliko razvijena evropska država. Titov raskid sa Staljinom 1948. i osnivanje Pokreta nesvrstanih 1961, omogućavaju da Jugoslavija ostane van sovjetskog bloka. Za Zapad je to prihvatljivija vrsta komunizma, ali i dalje komunizam i nešto što jednog dana mora biti uništeno. Do "pada komunizma" dolazi 1990. godine i Jugoslavija se nalazi na udaru Zapada. I tu se javlja paradoks - umesto da Srbi, čiju su kraljevinu komunisti uništili, budu prvi koji će ustati protiv komunizma, njihov "vođa" Milošević ga uporno brani i ostaje poslednji komunista u Evropi.

Za Zapad je _sve_ prihvatljivije od komunizima - pa tako hrvatski nacizam i islamski fundamentalizam bosanskih muslimana dobijaju njihovu podršku. Dobro znamo šta je dalje bilo. Na kraju se uključuju i Albanci koji koriste situaciju za sopstvene ciljeve. Dolazi do direktne vojne akcije Amerike (i ostatka NATO) protiv SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Na kraju, u "demokratskim promenama" 2000. godine, Milošević odlazi sa vlasti. Ali, na naše iznenađenje, Zapad slabo menja negativan stav o Srbiji stvoren u prethodnoj deceniji. To što primećuješ je današnje očajničko dodvoravanje zapadnim zemljama, u želji da bar malo promenimo situaciju u svoju korist. Ne svrstavamo se mi na stranu Nemaca, već je problem što su Amerika, Britanija i Francuska odavno na njihovoj strani.
Dusan napisao:Ali zanimljivo da slicno osecanjima koji Hrvati gaje prema nama, mi gajimo prema Zapadu. Sto bi jedan kolega sa foruma rekao, u Srbiji ne postoji rusofilija, vec amerofobija. Mi niti gledamo ruske filmove, niti slusamo rusku muziku, ne znamo Ruski jezik, nemamo dodira sa ruskom kulturom. Ali eto oni su nam braca i super, a Amerikanci i Nemci su zli i neprijatelji i sve to dok se koristi iPhone, vozi nemacki auto, putuje po zapadnoj Evropi i gledaju holivudski filmovi.

Dušane, mislim da ovo nije adekvatno poređenje. Daleko od toga da iko u Srbiji ima patološku mržnju prema Zapadu. Još do 1999. ovde niko nije ni razmišljao o Rusima. A i Rusi su u međuvremenu bukvalno zaboravili ko su uopšte Srbi - sve što su znali je neka neodređena predstava o Jugoslaviji - koja je bila komunistička zemlja, ali njima ne baš tako prijateljska kao ostale komunističke zemlje. To je važilo ne samo za široke narodne mase, već i za najviši ruski politički vrh u prvoj deceniji posle raspada SSSR-a. Od 1999. se, bukvalno iz očaja zbog ponašanja Zapada prema nama, u nekim političkim krugovima javljaju ideje o "pravoslavnoj Rusiji" i očekivanje da će nam ona "pomoći". Istvovremeno, u Rusiji se sa dolaskom Putina na vlast javlja težnja da Rusija ponovo postane bitan međunarodni faktor, i da se ne dozvoli da zapadne zemlje samostalno "divljaju" i čak vojno intervenišu po Evropi, bez njihove saglasnosti. Eto, to je sva veza koja postoji između nas i Rusije u 21. veku.