Evo sad baš gledah na RTSu (Srbija danas) o nekom selu u Braničevskom okrugu koje je u toku godine skoro prazno a živne samo u julu i avgustu kad ti ljudi odatle dodju na odmor iz Austrije, Švajcarske itd. I onda pokazuju klince otprilike starosti kao naša deca, koji ne pričaju ni Srpski ni Vlaški jezik.
Onda razgovaraju sa ocem jednog od njih, a on u fazonu: pa eto, oni su to odlučili, smatraju da im je tako lakše, srpski im nije primarni jezik tamo gde žive itd.
Ja bih najpre omlatio te roditelje govnjivom motkom, pa onda decu poslao na obavezan kurs maternjeg jezika. Mislim, koji ti je problem da pričaš sa decom na svom jeziku, makar dok su kod kuće.
Imam i ovde u komšiluku pacijente te vrste (obično iz Bosne), koji se upiru iz petnih žila da im deca ni slučajno ne pričaju maternji jezik. Znam da su bosanci, a tandrču nemački sa decom kad ih vidimo. Stide se, šta li.....nemam pojma.