Nije bilo "surfovanja" jer web još nije bio izmišljen, tj. jeste, ali su se prvi javni web sajtovi pojavili krajem 1993/početkom 1994. godine. Za nas pod sankcijama, koji smo tada imali samo Yu-internet, 1994. su postojala tri web sajta: ETF-ov, FON-ov (za koji čak mislim da je bio prvi) i sajt Elektronskog fakulteta u Nišu. Posle je njihov broj krenuo eksponencijalno da raste.
To što si zvao telefonom je verovatno dozvoljavalo Unix shell pristup (slično kao pomenuti osmeh.fon ili kasnije tesla.rcub koji radi i dalje). Mogao si da šalješ email, koristiš ftp, od 1993. i gopher (prvi hiperlink protokol, nije zaživeo jer je ubrzo napravljen www). Ne sećam se da li je na ETF-u i FON-u postojao gopher server, ali u Nišu jeste (na adresi: ban.junis.ni.ac.yu). Mogao si takođe da radiš telnet na druge servere, koristiš finger (za info o korisnicima na drugim sistemima) i tako... sve to spada u internet. Web se takođe mogao koristiti iz komandne linije (tekstualni Lynx browser postoji i dalje), ali je njegova prava snaga bila u grafičkom prikazu (slikama i fontovima), tako da su se pojavili i browseri za grafičko okruženje. Sećam se Mosaic-a i Netscape-a 1.0. Problem je što tada nije bilo namenskih PPP dial-up provajdera, već se uglavnom logovalo preko komandne linije, a zatim pokretao SLIRP (PPP/SLIP server za komandnu liniju). Zatim se iz Windowsa mogla uspostaviti PPP konekcija. To je sve uveliko radilo 1994. godine na osmeh.fon.bg.ac.yu, galeb.etf.bg.ac.yu i nešto kasnije tesla.rcub.bg.ac.yu serverima.
JUPAK ("Jugoslovenska paketska mreža") je bio nešto drugo - komercijalna X.25 mreža jugoslovenske ZJPTT. X.25 je bio ISO set protokola koji je, grubo rečeno, bio evropski pandan internetu. Sa JUPAK-a se moglo pristupiti internetu, tj. postojali su odgovarajući gateway-i. JUPAK je tipično bio rezervisan za firme, koji su one koristile za razmenu podataka, bilo međusobnu, bilo sa RUJP i SDK, i sl. Pretpostavljam da je i on 1991. ostao bez mogućnosti pristupa globalnom internetu.
Posle delimičnog ukidanja sankcija krajem 1995. godine, do SRJ je stigao i pravi komercijalni internet. Prvi je bio BeotelNet (ćerka firma Telefonije a.d.) koji je počeo sa radom 26. februara 1996. Istog dana, negde u podne, Akademska mreža je dobila pun međunarodni internet, preko Beotela. Bio sam popodnevna smena u školi taj dan, pa sam spremno ulogovan čekao da iz Netscape-a prvi put otvorim neki strani sajt.

Proradilo je, jako sporo, jer je navala bila ogromna, a i modem od 2400 bps nije baš bio prikladan za tu namenu.
Inače, da je BeotelNet najstariji, vidi se i po najmanjem AS broju koji ima od svih domaći provajdera - 6700. Telekom Srbije ima 8400, ex-EUnet 8771, SezamPro (sada Orion) 9125, itd. Iskreno, ne znam kako je bila realizovana prva Beotelova veza (mogu da pitam), ali su Telekom Srbije i država ubrzo stavili "šapu" na celo tržište i sve žičane veze su mogle ići samo preko njih. Satelitske veze jesu pomogle, ali zbog velike latencije nisu bile prava zamena. "Blokadu" je prvi probio VeratNet (sada deo BeotelNet-a) koji je "dovukao" internet iz Mađarske, radio-relejnom vezom u 5 hopova. Poslednji hop je bio Fruška Gora - jedno beogradsko brdo, sa antenama prečnika 3.5 m. Profi link, STM-1 (155 Mb/s). To ću dodatno prokomentarisati u onoj temi gde si napisao da si radio sa profi radio linkovima. To je bilo negde oko 2000. godine.
Telefonija a.d. je u međuvremenu napravila dugove na nekim sasvim drugim poslovima, svoju novu zgradu u Kumodraškoj 241 su oko 2007. morali prodati SBB-u (to je sadašnji SBB Telepark). Beotel se spojio sa Veratom i trenutno je u ex-Veratovoj zgradi preko puta Sajma. Osim ove dve, kupili su, i u svoj sastav uključili NS Point, YUBC, Sinfoniku, Tehnicom i još neke manje provajdere. Možda je trebalo da promene i naziv kao deo novog imidža. Slično kao što je MediaWorks (firma koja se bavila Mikrotik wirelessom) kupila SezamPro i novosadski Neobee, ali nisu zadržali ni jedan od ovih naziva, već smislili novi - Orion.