Kakav je to smrad od coveka. Takvu nadmenost I odsustvo osecaja za reprezentaciju nisam video ni kod jednog naseg sportiste. Nesto slicno je imala Ana Ivanovic ali ona je jednostavno bila takva, bolelo ju je uvo ali barem nije bila dzukela. Sta sad mi kao treba ovde da se odusevljavamo njegovom statistikom ? Zna se ko su uzori I ko je postavio kult kosarke I reprezentacije u Srbiji.
Ja bih takvo ponašanje samo nazvao "principijelno". Taj čovek ima u životu neku rang listu važnosti i na njoj je reprezentacija na nižem mestu nego ostale stvari. Sad, da li je to OK ili nije, ne vredi diskutovati. Jednostavno, možda rukovodstvo reprezentacije to treba da privati kao stanje stvari i da ga ne poziva više u reprezentaciju. Tako će svi će biti zadovoljni, bar za sada.
Da igra dobro, to je činjenica, svaka mu čast na tome, sve je postigao svojim zalaganjem i trudom. Takodje je činjenica je da je reprezentacija Srbije i bez njega vicešampion Evrope.
Za bolesnike postoji bolnica, za ludake ludnica. Samo za budale nema ništa, zato ih se toliko i nakotilo.
Ljuba Moljac
Sa druge strane, to je način da se motivišu ljudi da se vrhunski bave sportovima u kojima inače nema para. Sad, pitanje je da li nama kao društvu znači da neko donese svetsku medalju iz odbojke, tekvonda, rvanja? Tu nema jednostavnog odgovora, ali ja lično kao poreski obveznik to podržavam. Najviše zbog dece, mislim da su im bolji takvi uzori nego razni drugi kojima su okruženi. Pokrenuće ih da zavole sport, makar rekreativno, to je dovoljno za većinu ljudi. Istovremeno im pokazuje da se do cilja stiže uz puno rada, bez odustajanja, i kad izgleda da nema šanse.
Nekako sticem utisak da je sport kod nas precenjen. Vise bih voleo da drzava podstice nauku i dostignuca iz te oblasti nego trcanje za loptom. Posebno sto su danas gomile sportova na nivou hobija sto bi rekao Ludovan Jovanovic. Realno, sport poput zenske kosarke jeste hobi. Ko gleda zensku kosarku, koga to interesuje osim porodice i prijatelja onih koji se bave time?
Jasno je zbog cega drzava podstice, ulaze i velica sportiste, potkupljuje ih, gura u svoje redove, na liste i u ministarstva... Hleba i igara.
Kad nemas cemu da se radujes, lepo je i kad Djokovic pobedi.
Možda gledaju devojčice koje zbog toga počnu da treniraju košarku? Svi smo mi kao klinci imali uzore u sportu. Moja kumica ima poster Milice Mandić na vratima. Ne moraju ta deca da završe kao vrhunski sportisti, i ne treba, ali rekreativno bavljenje sportom ima brojne pozitivne efekte.
A što se tiče promovisanja nauke, to bi bilo lepo ali zahteva mnogo veći i jači sistem da bi se postigli neki svetski rezultati. Realno ako neko od naših i uradi nešto to se desi tek kad ode preko. Teško da će neko stići do Nobelove nagrade baveći se naukom u Srbiji.
A i nije da se nauka ne promoviše, imaš Festival nauke, Noć istraživača, Noć muzeja, na tim aktivnostima ima puno, puno, dece i to je svakako pozitivno. Moje klince vodim stalno.
Različita je to priča, pre će perspektivni naučnik otići u inostranstvo da se bavi naukom nego što će ostati u Srbiji. Sportisti donose dobar imidž, promovišu zemlju, talentovani naučnici imaju manji uticaj na imidž od sportista.
Naučnicima treba dati uslove, sa i dobar posao, ne treba naučniku penzija od 1000+ evra, on treba da ima platu od 2000 evra.
Mislim na buduce naucnike. Osvoje medalju na takmicenju, pojave se u jutarnjem programu i zdravo dovidjenja. Stipendije su smesne, uslovi nikakvi. Pre neki dan tekst u novinama o tome koliko nas kao drzavu kosta sto skolujemo kadar koji odlazi preko. Zele da kreiraju misljenje javnosti da su perspektivni studenti zapravo paraziti koji se samo skoluju o nasem trosku pa onda beze.
Sa druge strane, kad vidim Milicu Dabovic i njoj slicne sportiste i sportiskinje ne izgleda mi kao dobra ideja da takvi budu uzor bilo kome, bez obzira na dostignuca na terenu. I medju spotistima je potpuno isti odnos izmedju ljudskog sljama i normalnih ljudi kao i kod ne-sportista, a sticem utisak da im dostignuca sve nadoknadjuju s obzirom na toliku ljubav koju im javnost pruza.
Sa druge strane, navikli su nas za medalje, pa uzimamo to olako. Šta bi rekli da nismo osvojili ništa poslednjih 20+ godina? Kukali bi za jednom medaljom, a ne za gomilom, koje se nekako podrazumevano očekuju.
Medalje nisu samo promocija sporta kao takvog, već i države.
Dosta je odricanja potrebno. Ne kažem da im je teže nego većini nas, niti da im je loše, ali nije osvojiti medalju tako lako.