Iskreno, nisam toliko detaljno pratio razvoj situacije oko Palestine. Bilo bi korisno ako neko moze napisati par redaka oko toga i zasto je Srbija priznala Palestinu (iako Srbija zvanicno ima izuzetne odnose sa Izraelom).
Što se tiče toga nema nikakvog razloga za kritiku u ovim vremenima. SFRJ je bila jedan od najstamenijih pristalica Palestine. Podržavali smo ih iz sve snage kada je to radila manjina zemaljam, skoro fanatično dok sa Izraelom nismo imali diplomatske odnose. Školovlai smo njihove đake, prodavali im oružje, skrivali njihove teroriste. Tadašnja odluka je možda bila upitna. U međuvremenu su Palestinci uspeli da dosta toga urade za sebe (dokaz za one koji smatraju da male države i narodi ništa ne mogu da urade bez podrške velikih sila, da su miševi koji samo treba da slušaju i ćute, da se ništa ne može uraditi ako se krene od nule) i svojom upornošću doveli do toga da su njihovi predstavnici prihvatljivi za ceo svet. Nemaju fizički svoju državu, ali sem toga priznati su u većini organizacija, imaju široku autonomiju na delu teritorije Izraela i verovatno će u nekoj budućnosti dobiti svoju državu. To je dobar argument koji misle da sve probleme treba rešavati odmah, te da strategija odloženog skukoba ne može doneti korist. Amerika je smekšala odnos prema Palestincima, Arafat, Perez i Rabin su napravili istorijski dogovor 1993. i zato dobili Nobelovu nagradu za mir i više puta od tada je Amerika dala za pravo Palestincima u odnosu na Izrael iako je Izrael najveći američki prijatelj i obratno. I mi smo od tada olabavili tu priču, a ni Izraelci nam na tome ne zameraju, tako da tu ne treba biti samokritičan.
Više kritike treba uputiti ovim našima koji u poslednjih 25 godina vode priču što su bez ikakvog razloga zapustili odnose sa nesvrstanima. Takođe, slabo koristimo Izrael, za razliku od Dodika koji sa njima ima izvanredne odnose, pametno lobira kod njih i drže mu leđa iza scene.