Ikac napisao:..... Ovo je prilika koju ne smem da ispustim, pokušaću, pa ako kojim slučajem i ne uspem, imam uvek gde da se vratim. Bolje da se kajem što sam otišao i pokušao, nego što nisam.
Sa takvom idejom u glavi sam i ja u martu 1990. sa nepunom 21 godinom krenuo u rešavanje papirologije za odlazak u Nemačku. Otprilike prvih godinu dana je bilo "teško" priviknuti se na bukvalno novi svet, jezik, pravila, logiku života u drugoj zemlji i sve što ide sa tim. Ostalo je istorija. Evo me još uvek tu, nisam se pokajao ni jedne sekunde. Jedino bolje u Evropi je što se ukoliko se pojavi potreba ili želja, za čas skokne do Srbije, mada se i takva putešestvija vremenom proredjuju. Dodju obaveze žena, deca, terminiranje dečijih školskih raspusta itd.
Prvih godina sam toliko često išao u Kragujevac da su me prijatelji i poznanici sretali na ulici i pitali da li sam opet došao ili sam se za stalno vratio u Srbiju. To se, iako je Minhen bukvalno "iza ćoška" u odnosu na Srbiju vremenom proredjivalo. Do pre par godina smo išli dva puta, od pre dve-tri godina samo u leto dolazimo u KG.
Amerika je opet drugi red veličina, jeste da ima redovnih linija, ali se ne isplati "skoknuti" na par dana kao npr. iz Beča, Minhena, Rima itd. Činjenica je da je procenat onih koji su se odselili iz Srbije bilo gde pa se pokajali zbog tog poteza veoma, veoma mali.
Samo napred, imaš vremena da lagano sve organizuješ. U mom slučaju je od prvog kontakta u vezi Nemačke do dana kad sam sa ugovorom o zaposlenju i rešenom logistikom stigao u Minhen prošlo nepunih pet meseci. Sad zamisli klinca od 21 godinu u takvoj vrsti "frke".......

.