Pa da kazemo nesto o tom transportnom avionu
Makdonel Daglas C-17 made in usa
Makdonel Daglas C-17 Gloubmaster III ili Boing C-17 Gloubmaster III (engl. McDonnell Douglas C-17 Globemaster III/Boeing C-17 Globemaster III) je teški vojni transportni četvoromotorni avion metalne konstrukcije, projektovan za potrebe oružanih snaga SAD u periodu od 1980. do 1990. godine na osnovu aviona Makdonel Daglas YC-15. Proizvodila ga je firma Makdonel Daglas (McDonnell Douglas), a od maja 1997. ga proizvodi Boeing. Proizvodnja još traje.
Projektovanje i razvoj.
Sredinom 70. tih godina USAF raspisuje konkurs za izbor transportnog aviona koji će zameniti Lokid C-130 Herkul na konkursu pobeđuje Makdonel Daglas sa svojim projektom C-17 Gloubmaster III koji je koncipiran na iskustvima stečenim razvojem i ispitivanjem eksperimentalnog aviona YC-15. Prototip aviona prvi put poleće 15. septembra 1991, a u upotrebu je uveden 14. jula 1993. godine. Avion „C-17 Gloubmaster III“ je teški transportni visokokrilac sa četiri motora Prat end Vitni F117-PW-100 (engl. Pratt & Whitney F117-PW-100) sa potiskom od 180 kN smeštenih na gondolama ispod kosih krila na čijim krajevima se nalaze vinglete. Stajni trap tipa tricikl je uvlačeći. Četiri centralne noge stajnog trapa sa po tri točka svaka (ima ukupno 12 točkova), uvlače se u gondole pričvršćene sa spoljnog dela trupa tako da uvlačenje stajnog trapa ne oduzima tovarni prostor u trupu aviona. Treća prednja noga stajnog trapa sa dva točka smeštena je u nosu aviona. Vrata za utovar tereta se nalaze zadnjem delu aviona ispod repnog dela. Gotovo cela površina kargo prostora u podu aviona ima ugrađene valjke i kuglice koje omogućavaju lakše pozicioniranje i razmeštaj tereta unutar aviona. Zadnja vrata su napravljena u obliku rampe što olakšava utovar i istovar tereta. Prostor u avionu je toliki da bez problema može da preveze tenk M1 Abrams težak 70 tona kao najteže borbeno vozilo SAD. Avionom upravlja tročlana posada pilot, kopilot i rukovodilac utovara i istovara tereta. Za poletanje mu je potrebna pista dužine 1064 m i širine 27 m. Avion je opremljen potiskom obrnutog smera što omogućava kretanje aviona unazad po pisti. Potisak obrnutog smera može koristiti i u toku leta za smanjenje brzine neophodne pri iskakanju padobranaca iz aviona.
Varijante aviona C-17
C-17A - prva proizvodna verzija ovog aviona,
C-17A "ER" - ovo je verzija povećanog doleta ugradnjom dodatnog rezervoara u korenu krila, prva ugradnja u 13 aviona 2001. godine,
C-17B - verzija aviona C-17 sa poboljšanom aerodinamikom, dodatim stajnim trapom na sredini trupa aviona, snažnijim motorima i drugim sistemima za kraće sletanje i poletanje aviona, ovu verziju je Boing ponudio američkoj vojsci 2007. godine.
Proizvodnja aviona C-17
Proizvodnja aviona C-17 je počela 1992. godine odmah nakon završenog testiranja prototipa. Isporuka aviona za USAF je tekla sukcesivno, tako da je prvi eskadron ovih aviona postao operativan 1995. godine. U proizvodnom periodu od 1991. do 1997. godine kada je firma Makdonel Daglas bila nezavisna firma proizvedeno je ukupno 37 primeraka ovih aviona. Od 1997. godine kada se firma Makdonel Daglas utapa u sistem Boing do januara 2010. godine proizvedeno je ukupno 212 ovih aviona.
Operativno korišćenje

Avion C-17 je prevashodno vojni transportni avion i uglavnom je korišćen za tu namenu. Njime su opremljene oružane snaga SAD, Velike Britanije, Kanade, Australije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i udružene zemlje NATO alijanse. Nato program za osposobljavanje strateških vazduhoplovnih snaga kojim su obuhvaćene sledeće zemlje: Bugarska, Estonija, Mađarska, Litvanija, Holandija, Norveška, Poljska, Rumunija, Slovenija i SAD kao i dve zemlje iz programa Partnerstvo za mir Finska i Švedska kupile su dva aviona C-17 a treći avion su udružile SAD. Avioni su bazirani u Papa vojnoj bazi u Mađarskoj. Sistem korišćenja ovih aviona je kao i korišćenje AWACS-a, zajednička posada iz svih udruženih zemalja pod američkom komandom.
Najznačajnije vojne operacije u kojima su do sada učestvovali ovi avioni su: Transport trupa i opreme u Avganistan, transport trupa i opreme u Irak, vazdušni desan Bašur u Iraku, prevoz opreme američkih saveznika u Avganistan, prevoz australijskih trupa pri razmeštanju u Istočni Timor i prevoz 15 kanadski tenkova Leopard u Kandahar (Avganistan). Ovi avioni se koriste za transport opreme i obezbeđenja koje ide u pratnji predsednika SAD.

Još dok je Makdonel Daglas bila nezavisna firma napravljena je civilna verzija ovog aviona koji je nosi oznaku MD-17. Međutim, ona nije imala prođu na tržištu zbog visoke cene samog aviona i troškova eksploatacije i veoma jake konkurencije isluženih vojnih transportnih aviona koji su se koristili u te (kargo) svrhe kao što su Daglas C-133, Daglas C-124, An-12, Il-76 i An-124.
Prevoz padobranaca
General characteristics
Crew: 3: 2 pilots, 1 loadmaster
Capacity:
102 paratroopers or
134 troops with palletized and sidewall seats or
54 troops with sidewall seats (allows 13 cargo pallets) only or
36 litter and 54 ambulatory patients and medical attendants or
Cargo, such as an M1 Abrams tank, three Strykers, or six M1117 Armored Security Vehicles
Payload: 170,900 lb (77,519 kg) of cargo distributed at max over 18 463L master pallets or a mix of palletized cargo and vehicles
Length: 174 ft (53 m)
Wingspan: 169.8 ft (51.75 m)
Height: 55.1 ft (16.8 m)
Wing area: 3,800 ft² (353 m²)
Empty weight: 282,500 lb (128,100 kg)
Max. takeoff weight: 585,000 lb (265,350 kg)
Powerplant: 4 × Pratt & Whitney F117-PW-100 turbofans, 40,440 lbf (180 kN) each
Fuel capacity: 35,546 U.S. gal (134,556 L)
Performance
Cruise speed: Mach 0.74 (450 knots, 515 mph, 830 km/h)
Range: 2,420 nmi[170] (2,785 mi, 4,482 km); 5,610 nmi (10,390 km) with paratroopers
Service ceiling: 45,000 ft (13,716 m)
Max. wing loading: 150 lb/ft² (750 kg/m²)
Minimum thrust/weight: 0.277
Takeoff run at MTOW: 7,600 ft (2,316 m)[170]
Landing distance: 3,500 ft (1,060 m)