Zeljko Stolba
O S I J E K I
Ta zima dođe nekako rano. Poče u prvoj polovini oktobra. Prvo prosu par bokala kiše pa to razduva košava. Onda nekoliko mrazovitih dana. Isuši se zemlja pa se seljaci žale da ne može da se ore i da će jesenja sjetva da kasni. Novembar, kao prekopiran. Malo hladnije. Valjaju se sa Zapada crni, teški oblaci, ali od padavina ništa. E, u decembru krenu. Lije pa ne prestaje. Sve ono što je štedila jesenas, sada prosipa nemilice. Sipa kao da će potop. Rijeke nabujale, a ima i poplava. Polovinom mjeseca stade. Krenu košava. Lagano, kao da se šali. Krenu i temparatura na dole, -6°, pa -8° i onda sleti na -12°. A košava ubrzava. Tutnji. Noću napravi sviralu na ćosku zgrade pa svira neku, svoju dugačku i tugaljivu serenadu. Brojim, kako su nas učili, 3, 5, 7, dana duva košava. Onda sam prestao. Ova nikad neće prestati da duva. Stade, dan ili dva pred Novu godinu. 1. januar svanu vedar, nema oblačka. Tišina. Ni daška vjetra. Samo se temperatura strmoglavila na -18°. Pred Badnje veče sletila temperatura na -25°, a noću gura i na -28°C. Za Badnje veče mi odnekud doletili u Zagreb pa još treba da odletimo do Osijeka, tu noćimo, i za Božić letimo samo Osijek-Beograd, rano ujutro. Još nije postojala linija fronta Virovitica-Karlobag, ali je postojala meteorološka, zapadnog, toplog fronta, koja je dogurala otprilike do Bjlovar-Sisak- Cazin. Pada kiša, te se negdje na pola puta do zemlje premrzne, a onda gdje god udari iz tečnog prelazi u čvrsto stanje. U crni, kompaktni led. Zagrepčani znali za jadac pa nemilosrdno posipaju pistu, rulne staze, stajanku ureom. Kočenje 3, 3, 3. Idemo. Mikeli i ja, i ostali. Primismo ona dva putnika za Osijek. Priključiše nam agregat, a mi ugasismo APU. Zatvorena sva vrata. Poče odleđivanje. I traje li traje. Javi se interfonom zemaljski mehaničar (jedan fini čova, ja ga zvao Zućo i nikad mu nisam saznao ime) : - Gotovo kapetane! - Idemo! - I požurite, ledi se k'o blesavo. Požurismo. Stigosmo u Osijek za tili cas. Osijek: vedro, tiho, -28°C. Izađosmo zajedno sa ona dva putnika. Kazem mehaničarima i „aerodromcima“ da ugriju hilfrost za sutra ujutro, i da se premrzla kiša valja od Zgreba. Odgovor je: „Naravno.“ Odosmo na spavanje.
Jutro. Malo plavičaste svijetlosti na Istoku. Suncu se ne izlazi na ovu hladnoću. Cvokoćemo u autobusu. Stajanka ogrebana čeličnim četkama pa zasuta ureom. Valjda je i pista? Prikolica vatrogasnog „Land-Rovera“ sa ugrijanim hilfrostom. Pored nje kamion za odleđivanje sa 6-8 tona. Avion, sve gornje površine prekrivene tamnim ledom od oko 25mm. Računam, ima barem 2,5T leda na avionu. Pitam: - Sve spremno? - Spremno.
Uđe onih 12 putnika za Beograd i zatvorismo vrata. Započe odleđivanje. Dođose i do nasih vjetrobrana. Sapraše, od hilfrosta, vrelom vodom stakla. Javi se mehaničar interfonom: - Gotovo je, možete tražiti dozvolu.
Kažem Mikeliju: - Nešto ga ovi brzo spičkaše. Mikeli: - Nov aerodrom, nova tehnika, ide to... - Traži.
Dobismo dozvolu.
Neki mi se đavo uselio u glavu pa mi ne da mira. „Ide desni“. Pritisnem starter i čuje se njegov huk. Bljesnu mi. Provjeri. Puštam starter. Odvezujem se. Mikeli me začuđeno gleda. Otvaram vrata cocpita. Stevke me zblanuto gledaju. „Skinite slide, otvorite prednja i spustite stepenište.“ Sa pola stepeništa vidim lijevo krilo ¾ u ledu. Silazim. Trup nije ni pipnut. Što je palo na njega tu je i ostalo. Rep isto tako. Desno krilo nalik lijevom. Pitam mehaničara: - Šta je ovo. - Nema više hilfrosta. - Kamion? - Nije ugrijan, treba mu tri četri sata. - Ugrijte! Uspijem da protisnem kroz stisnuto grlo, a crne mi tačkice pred očima.
Dolazi direktaor aerodroma sa riječima: „Šta vi izvoljevate?“ Na sopstveno cuđenje mirnim glasom ga pitam: „Hoćete li da zovem javnog tužioca, istražnu komisiju, novinare, fotografe? Odlazi pokunjeno.
U Beograd stižemo oko tri popodne. Na stepeništu letačke me sačekuje Šaban. Moram hitno da se javim direktoru, Francu Pintaru. Znamo se jos sa Caravelle. Bio mi instruktor. Ulazim u kancelariju, a on će sa vrata: - Jučer si postao kapetn.... i ne dovrši. Poslije sam razmišljao, mora da sam imao zvjersko-krvoločni pogled i izraz lica. Uspijeh da kroz stisnuto grlo i zube protisnem: - Bilo je dvije tone leda. - Izvini...
Izađoh i odoh. Ne u stan. Nisam mogao da djelim sa porodicom naboj koji sam nosio u sebi. Odoh u selo gdje sam gradio kuću. Da nesto premjerim, zapisem, skiciram i da se izduvam. Stigoh i kod komšije na Badnje veče. Stigoh i da popijem, dobro. Stiže u selo, na cestu, auto-put ona premrznuta kiša. Stigoh i da razbijem osobno auto i rođenu mi ključnu kost. Ko ne izgubi na mostu izgubi na drumu.
Sjedim u stanu. Pijem kafu i gledam TV Dnevnik. Pao „Amerikanac“ u Potomak. Svako ima svoj Potomak.
moj dodatak:
https://en.wikipedia.org/wiki/Air_Florida_Flight_90
"On January 13, 1982, the Boeing 737-200 registered as N62AF, crashed into the 14th Street Bridge over the Potomac River just two miles from the White House. The National Transportation Safety Board (NTSB) determined that the cause of the accident was pilot error. The pilots failed to switch on the engines' internal ice protection systems, used reverse thrust in a snowstorm prior to takeoff, tried to use the jet exhaust of a plane in front of them to melt their own ice, and failed to abort the takeoff even after detecting a power problem while taxiing and visually identifying ice and snow buildup on the wings."