Nedavno sam čitao neku vest, u najkraćem, kako je neko slao novac iz Srbije za inostranstvo posredstvom Western Uniona i da je za tu transakciju ( za slanje 1.500 evra ) primenjen kurs od 131 dinara za jedan evro, a kada su upitali NBS kako je to moguće, NBS je odgovorila da ona nije nadležna ( pa ni po pritužbi korisnika te finansijske usluge ) za kontrolu kursa koji se u Srbiji primenjuje za tu vrstu transakcija sa inostranstvom.
Naizgled sve logično.
Sa druge strane, NBS je nadležna da rešava po pritužbi korisnika finansijske usluge ako neko u Srbiji uzme vozilo na finansijski lizing ( pa i nešto polovno, sa 150-200.000 km „u nogama“ ), a kao korisnik lizinga smatra da taj automobil troši suviše motornog ulja i da ga u vezi njegove reklamacije na potrošnju ulja izigrava isporučilac/prodavac tog ( pa i polovnog ) vozila kada kaže da je ostvarena potrošnja ulja normalna, pa taj korisnik lizinga potom davaocu lizinga da izjavu o raskidu ugovora o finansijskom lizingu zbog tog ( navodnog ) „kvara“, a davalac lizinga se sa tim raskidom ne saglasi ( jer mu prodavac/isporučilac kaže da su ta kola „u redu“ ).
Eh, tada u Srbiji NBS može i stručna je „da presudi“ da li taj motor troši previše motornog ulja i zavisno od prethodnog stava o tome, da odluči li je ona firma koja je davalac finansijskog lizinga povredila prava korisnika finansijskog lizinga time što je rekla da ne prihvata izjavu o raskidu ugovora o lizingu ( koju je primalac lizinga prethodno dao sa pozivom na tu navodnu prekomernu potrošnju motornog ulja ).
Znači, za kurs „ništa“, ali, za pitanje ostvarene potrošnje motornog ulja, za to smo nadležni, jer to je teren zaštite korisnika finansijskih usluga. To je naša NBS. Samo u Srbiji ...
