
U početku je bilo toliko loše, da kad preskočim tretman ledom u trajanju od sat vremena nakon tenisa, ujutru ne bih mogao da ustanem iz kreveta. Pakao apsolutni, ja ne znam kako žive ljudi kojima je to stanje redovno. U sredini perioda oporavka, prošle godine u maju, trčao sam 12,5km u Nemačkoj, sa ogromnom visinskom razlikom, humanitarnu trku. 10km sam istrčao bez problema, poslednja 2,5km je desno koleno skoro skroz otkazalo, ali nisam se predao. Nizbrdice su me odvalile.
Trenutno ne nosim steznike uopšte, ni kad igram tenis. Izbacio sam ih kad sam ukapirao negde na pola povratka sa trčanja na relaciji blokovi - Ostružnica, da ih ni nemam na nogama, za vreme onih suludih policijskih časova, recimo april da je bio mesec.
Možda će nekom da pomogne ovo moje iskustvo, jer ja sam osećao svoje telo bolje nego što mi je doktor savetovao. Ne bih da pametujem oko povrede leđa, ne znam šta se tebi dešavalo, ali možda ograničeno nešto može da se uradi, ne mora kik boks, fudbal, već nešto što nije toliko naporno, ali nešto mora da se radi. Naše telo nije napravljeno da miruje.