
Kao profesionalni vozač, veoma mi je lako da shvatim da se većina učesnika u saobraćaju ne snalazi kako bi ja to želeo i ne rešava potencijalno opasne situacije na brz, efikasan i najvažnije bezbedan način. Kombi vozila su danas brza skoro kao i automobili, bar na potezanjima i to u velikoj meri meni olakšava posao i dakako ubrzava. Velike svetlosne grupe na kombiju enormno povećavaju bezbednost saobraćaja. Blagovremeno obaveštavanje ostalih učesnika u saobraćaju o mojim namerama doprinosi tome da mi ne trube i ne iskazuju "želju da polno opšte sa mojom širom i užom familijom". Zato ja kao atipičan predstavnik vozača dostavnog vozila imam strpljenja iako non stop žurim jer se vodim onom narodnom Japanskom Hamato Jošija : "Kad najviše žuriš, a ti uspori."
Sačekam da se isparkiraju, da nađu parking, propustim (ako nema nikog iza mene) čak ako nemaju prednost, a vidim da su zbunjeni ili žure, blicnem, zahvalim se kada mene ispoštuju (veoma retko u Novom Sadu od vozača NS tablica, češće od drugih registracionih oznaka), smanjim brzinu ako se spremaju da me preteknu, obaveštavam o naglom zastoju ispred sebe uključivanjem sva 4 pokazivača pravca. Gledam u retrovizore isto koliko i kroz šoferšajbnu jer to su te neke cake profesionalnog vozača. Koliko - toliko trudim se da držim stvari pod kontrolom i da, ako mogu, predvidim ili predupredim neke situacije.
Ukratko, profesionalno i u zakonskim okvirima.
Послато са SM-A528B помоћу Тапатока